Uzimam papir i nalivpero i pišem:

“Dragi gospodine Kehlmann,

znate, ja sam oduvijek maštala o planinama i o boravku u osamljenim kućicama u planinama. Ne, ne mora to biti ovakva ‘dizajnerska’ kuća kao što je ova iz vaše knjige. Neka kolibica bi me zadovoljila. Sanjala sam o tome, gospodine Kehlmann, da ću, kad mi dijete navrši tri godine (što je uskoro) pokupiti stvari i na 10 dana otići negdje u planine, u nekakvu nastambicu do koje vodi uska lokalna cesta, baš kao u Vašoj knjizi, i da ću tamo uglavnom samo čitati i gledati i slušati tišinu.

U mojim maštarijama, u toj kući nema žive duše, SMS-ovi ne dopiru do gore, poznanici koji ne znaju što bi sa sobom ne mogu tek tako banuti na vrata, ne moram nikoga tješiti, zabavljati, bodriti.

E, pa, gospodine Kehlmann, zahvaljujući Vašoj knjizi ode taj moj san, ta moja elaborirana maštarija u kojoj sam trebala zaliječiti svu svoju roditeljsku iscrpljenost, sve to lijepo ode nizbrdo. U papar. U tri materine.

Gospodine Kehlmann, sad bih najradije povela 30 svojih prijatelja i rasporedila ih u svaki kut kuće, pa neka njih guta… Ili što već ta čudovišna kuća radi. I ne, ne bih povela dijete, bila bih pametnija, puno pametnija.

Iskreno, kad sada razmišljam, gospodine Kehlmann, da moram birati, radije bih odabrala epizodu u onoj jezovitoj, kompliciranoj kući u ulici Folgate. Znate možda tu kuću? Kuću iz knjige ‘Ona prije mene’ koja nas je sve izbezumila? Da, eto, radije bih tamo nego u kolibicu iz svojih snova, negdje u planinama.

Znate, ako se ičemu želim čuditi dok sama boravim u nekoj kući koja nije moja jesu, recimo, ove stvari: KAKO prozori ostaju tako čisti? KAKO je moguće, premda je kuća gore u vukoj… pritisak vode je tri puta bolji nego kod mene usred grada? Takvim stvarima se želim čuditi.

Ili, recimo, horor ovoga tipa – KAKO je moguće da u čitavoj kući nema ni jedne jedine knjige? To mogu podnijeti.

Ali, gospodine Kehlmann, ne volim ove neke kuće u kojima i kad nema žive duše, nekog ili nečeg ima, i to nešto se uglavnom pojavi na baby-monitoru dok moje dijete spava, a ja sam u drugoj sobi… Isto tako ne volim kuće u kojima nekog ima, očito nekog ima, a ne znam točno GDJE, pobogu… Ili možda, KADA, pobogu…

I da znate, gospodine Kehlmann, ako se u mjesto koje jednoga dana možda i posjetim prodavač u dućanu bude ponašao onako čudno, neću ni čekati da me presretne kakva dvjestogodišnja starica i šaputavo mi zareži da bježim. Ne, ne. Čim nešto ne bude štimalo, okrećem se na peti i ne čekam prvu noć ni blizu takvom mjestu.

Čitala sam ja puno Stephena Kinga u svoje vrijeme, gospodine Kehlmann, znam ja kako to ide i što se sve događa. Već sam ja viđala kako završe ti neki pisci koji se osame u raznoraznim kućicama u planinama ili pored jezera… Nisam pisac, velite, pa se nemam čega bojati? Ne budite drski, gospodine Kehlmann, tko kaže da ništa ne pišem?

Doduše, ne pojedujem sposobnost da u manje od stotinu strana jednoj majci razorim glavnu maštariju koja je tri godine drži na životu, a ja nisam od plašljive sorte. Iz Bosne sam, znate? Možete si misliti koliko tamo ima čudnovatih kuća, zabačenih naselja, čudnih prodavača i zastrašujućih baba koje te vole grčevito zgrabiti za rukav, izbuljiti svoje razroke oči i prskati te slinom dok ti kroz bezuba usta objašnjavaju zašto ne bi trebao ići tim putem kroz šumu…

Sve sam ja to preživjela, gospodne Kehlmann, pa sam zato i trebala biti pametnija.

Trebala sam otići.

Trebala sam otići u svoju kućicu prije nego sam pročitala ovu čudnu malu novelu.”

Neću se ni potpisati na to pismo; neka se i on pita malo kakvi sve to čudni ljudi šetaju oko njega, a on ne zna ništa o njima…