Qais Akbar Omar je Afganistanac rođen u Kabulu. Dio djetinjstva proveo je kao što bi trebala i sva ostala djeca – u igri, pod roditeljskom zaštitom, okružen mnogobrojnim članovima obitelji. Drugi dio djetinjstva obilježile su međusobne borbe Afganistanaca, pokolj i stradanja te dolazak talibana. “Utvrda s devet kula” njegovo je autobiografsko djelo, promatranje životnih i političkih situacija kroz oči jednog sasvim običnog dječaka.

Ako ste već čitali neka djela o životu u Afganistanu ili pratili politička događanja u tom djelu kugle zemaljske, onda ste upoznati sa stvarnim događanjima koja se pojavljuju i u “Utvrdi s devet kula”, ali koja će oduševiti svakog čitatelja i u njemu izazvati pravu buru emocija – od smijeha preko divljenja do suza. Sam Khaled Hosseini ocijenio ju je poetičnom, snažnom i nezaboravnom knjigom.

Godine 1989.,  Qais je imao sedam godina i živio je sa svojom velikom obitelji u djedovoj kući. Majka je bila zaposlena u banci, a otac je predavao fiziku u školi. Kabul je tada bio poput velikog vrta, svako dvorište imalo je stabla nara, badema i marelice. Grad je bio prepun prekrasnih, uređenih parkova. I sam Qais u prvom poglavlju piše kako su dobro živjeli prije… Prije.

U Afganistanu su vladali Rusi kojima su se počeli suprotstavljati mudžahedini – sveti ratnici. Uz pomoć američkog oružja uspjeli su otjerati ruske snage iz Afganistana, što je narod prihvatio s uzvicima oduševljenja. Očekivali su heroje u uniformama i ulaštenim čizmama, no njihovo razočaranje bilo je veliko – bili su odjeveni kao seljaci, naoružani do zuba. Svi su zvučali kao učitelji Kurana, svi su se povezivali s prorokom Muhamedom.

Nakon što su emigrirali Afganistanci koje su Rusi postavili na vlast, mnogi su sveti ratnici željeli to iskoristiti. Oružjem koje im je dala Amerika za borbu protiv Rusa, mudžahedini su koristili jedni protiv drugih. Započelo je tamno doba Afganistana – bombe su padale bilo gdje i nije bilo bitno koga će ubiti. Štoviše, mudžahedini nisu poštovali ljude, svoj narod; pljačkali su i silovali, snajperisti nisu gađali samo suprotne frakcije. Život kakav su živjeli rasprsnuo se s prvom granatom.

Otac je iskoristio kratkotrajno primirje kako bi majku i djecu izveo iz njihove četvrti i smjestio ih kod poslovnog partnera, Indijca, čije se zdanje zvalo Utvrda s devet kula. Ubrzo je tamo sklonio i ostatak svoje velike obitelji.

Primirja nisu nikada trajala onoliko koliko je bilo dozvoljeno, a borbe su se proširile. Indijac je napustio svoju utvrdu i otputovao u Indiju gdje je imao obitelj. Strašni događaji oko njih potaknuli su cijelu Qaisovu obitelj na razmišljanje o odlasku iz zemlje, što je bio veliki problem jer su granice bile zatvorene i jedino rješenje im je bilo da pronađu krijumčare. No, nije biti tako lagano. Zapravo, izazovi i prepreke na njihovom putu bili su nesavladivi. Tada se još načulo da se mudžahedini povlače pred novim ratnicima, talibanima, koji su u Kabul uveli novi strah i ludilo…

9kula-quote-1

Njihove metode bile su strogo provođenje islama, ali na neki potpuno uvrnuti način. Zemlju natopljenu krvlju zamijenila je pustoš. U početku se nije izlazilo na ulicu, a postupno to je bilo dozvoljeno samo muškarcima. Žene bez pratnje i zaogrnute burkom nisu smjele na ulicu. To je samo mali dio ludila koje Qais opisuje, samo mali dio metoda kojima su ih maltretirali svakodnevno kako bi narod živio u strahu.

Ako očekujete priču u stilu Khaleda Hosseinija, očekivanja su vam točna i knjiga neće vas razočarati. Moram napomenuti da ovo nije samo priča o stradanjima, već o obitelji, međusobnoj ljubavi, pomoći u najgorim trenucima, putovanjima Afganistanom i brojnim pozitivnim i negativnim događajima koje su Qais i njegova obitelj uspjeli pretvoriti u sjećanja.

Talibani su im zabranili snimke, fotografije, ali im sjećanja nikada nisu mogli uzeti – sjećanje na prelijepu zemlju s poštenim i radišnim ljudima, na mirne i bogate vrtove pune voćaka, prekrasan krajolik i nesebičnu pomoć neznanaca. Nema ništa ljepše nego cijeli jedan narod podsjetiti na to u jednoj ovakvoj priči koja govori umjesto njih.

Mnogi događaji su mi bili nevjerojatni, čitala sam ih par puta i mislila da su to izmišljeni dijelovi u priči. No kako sam odmicala sve više i više, nisu mi djelovali kao fikcija. Stvarnost je ponekad gora od mašte, iako je meni to teško prihvatiti. Oduševljava me Qaisov optimizam i nada kako će sve proći i kako će sve opet biti kao prije. A znamo i sami u kakvoj je situaciji trenutno ta zemlja i njezini stanovnici. Tko zna, možda baš sada postoji neki mali Qais koji će za dvadesetak ili tridesetak godina napisati jednu novu priču i obilježiti neka druga sjećanja za svoj napaćen narod.

Qais i dalje sanja o ujedinjenom Afganistanu, o čarobnoj i prekrasnoj zemlji kakva je bila prije:

9kula-quote-2

Čvor po čvor, i tko zna, možda će istkati jednu drugu sudbinu za današnji Afganistan.