Godina je 1991. i grupa glazbenika je upravo u Krakovu odsvirala koncert u čast dvjestote godišnjice Mozartove smrti. Jednome od glazbenika, našem pripovjedaču, za oko (ili uho?) je zapela kolegica violinistica kojoj su tugu s lica brisali samo zvukovi koji bi dolazili iz njezinog malenog glazbala.

A violina sama mu se učinila neobična; malena i tiha, ali precizna. Tko li ju je samo izradio? Ne čini mu se da u njezinom obliku i veličini prepoznaje rad graditelja violina za koje je čuo…

Odlučio je samu vlasnicu upitati o njezinoj violini.

“Ta žena mi je na kraju u ruke položila violinu, svoju violinu. Zasvirao sam je: strune su mi uzvraćale točno ono što sam ih tražio, podatko kao blato u dlanovima što ga oblikuju. Pravo malo čudo.
– Pretpostavljam da se od nje ne odvajaš.
– Ni za što na svijetu! – odgovorila mi je. – Makar umrla od gladi! Ona je sve što mi je ostalo od obitelji. Da – nastavila je – ovu je violinu izradio moj stric Daniel, prema mjerama Stradivariusa. Ne bih je mijenjala ni za koju drugu!
– Naravno, razumijem zašto je toliko cijeniš.
– Ah, ne, ti to ne možeš razumjeti. Morao bi čuti cijelu priču.”

Uskoro, našem pripovjedaču u ruke dolazi vrijedna hrpica rukopisa, kao zahvala za njegovu znatiželju, koja sadržava priču o nastanku violine i njezinom graditelju.

Godina je 1942. Daniel osjeća bolove od bičevanja, koji su samo prirodani svim bolovima i tjelesnim patnjama koje uzrokuju hladnoća, glad, izrabljivanje u radnom kampu logora u kojem je smješten. Otkad je tu pristigao, nije čuo za svoju obitelj. Svakoga dana kada otvori oči, drhti od straha pokušavajući zamisliti kakvu strahotu im danas spremaju zapovjednici i čuvari? Tko se večeras, ili sutra u jutro, od njegovih drugova neće više nikada pojaviti u spavaonici?

“Zastala je i promijenila temu razgovora:
– Nije ti ništa rekla o svom životu?
– Nije, a ni ja nju ništa nisam pitao, ne zabadam toliko nos! Osim toga, učinilo mi se da bi je to rastužilo. Kad mi je rekla da je violinu izradio njezin stric Daniel, čuo sam je kako šapće: ‘Počivao u miru’.”

No, ti sadisti o kojima ovisi njegov, kao i životi svih onih sličnih njemu, imaju svoju profinjenu crtu. Vole lijepo uređene lijehe cvijeća, vole zabave i veselje, vole lijepe i vrijedna stvari, vole glazbu. I da stvar bude još monstruoznija, točno znaju ocijeniti vrijednost umjetničkog djela ili izvedbe. A ako nije savršeno…

Daniel je čuo što se događa s ljudima koji, umorni, iscrpljeni, bolesni i slomljeni, ne mogu zadovoljiti visoka očekivanja oficira. A njegov besprijekoran sluh jednoga dana točno je čuo gdje se nalazi minijaturna pukotina zbog koje savršenstvo nije bilo moguće, i zbog čega bi drugovi, ni krivi ni dužni, mogli izgubiti glavu. Rekao je da to može popraviti…

Želiš li skrenuti na sebe pažnju tih vukova? Daniel više nema izbora. Naručili su od njega violinu. I kladili su se, u njegov život, na vrijeme koje će mu trebati da je dovrši. Jedini problem je što Daniel ne zna koliko vremena ima… Sve što mu preostaje jest svu svoju preostalu snagu, svu preostalu nadu, sva svoja sjećanja i ljubav prema glazbalima i glazbi, pretočiti u savršeni mali instrument, koji bi mogao biti posljednja stvar koju će izgraditi vlastitim rukama, posljednja plemenita stvar koju će jedan mali čovjek stvoriti u tom paklu i ostaviti svijetu u naslijeđe.

“Usredotoči se na violinu, mora biti savršena; znam da ćeš uspjeti!”

Prije nego uopće krenete čitat ovaj mali roman, jedna mala napomena vam kaže da su svi spisi navedeni na početku poglavlja autentični. Ti maleni ulomci teksta daju uvid u izopačena pravila postupnja sa zatvorenicima; koliko tko mora ostati u ćeliji ili samici, kada i kako se u postupanju sa zatočenicima koristi vatreno oružje, koliko se plaća posao u radnim logorima, pravila raspodjele udaraca bičem, nacrti eksperimenata koje netko predlaže napraviti na nekakvoj grupi ljudi…

Ti potresni ulomci koji svjedoče o mračnoj kreativnosti izopačenih umova, trebali su, uz sama svjedočanstva našeg protagonista, dati jednu novu sliku, novi uvid u grozote koje su se događale u logorima i radnim kampovima.

I koliko god mi je struktura romana zanimljiva, baš zbog tih autentičnih ulomaka, iz nekog razloga ova priča nije uspijevala u meni izazvati dublje osjećaje. Koliko vidim, prvi put je roman objavljen prije otprilike 23 godine. Moguće je da je zbog činjenice da je unatrag dvadesetak godina tema stradanja Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata toliko puta obrađena i kroz film i kroz knjige, ovaj roman za mene malo izgubio na snazi. Možda.

No, postoji jedna druga stvar koja me malo više… nešto između “smetala” i “ometala”, a usuđujem se biti drska i reći da “krivim” autoričinu pripovjedačku nevještost.

Sama priča nije kriva – krasno je zamišljena i faktografski joj se nema što prigovoriti. Ako sam u ičemu uživala, bili su to opisi postupka gradnje violine i nade koju je Daniel iz svog rada crpio.

No, za dobar roman nije dovoljno pravilno popisati činjenice i uredno ih rasporediti po poglavljima i oko poglavlja. Čini mi se da su činjenice skelet ovoga romana, a da je svo ostalo vitalno tkivo – sama priča – ostalo nerazvijeno i kržljavo, poprilično nalik na jednog od ubogih, apatičnih stvorenja iz logora.

Kao prva verzija rukopisa, kao nacrt romana, ovaj tekst bi mi bio prihvatljiv. Nešto na čemu autor želi i zna da mora još puno raditi. Želja autorice da u ovako napisan tekst unese jednu dubinu i patos, po meni, rezultirala je samo patetikom koja je doista malo uvredljiva za priču koju Daniel priča.

Voljela bih misliti drugačije, ali… Za mene će ovo ostati potencijalno odlična priča – jer je sam dio o gradnji violine zlatan i originalan – koja je trebala doći u ruke vještijoj spisateljici ili spisatelju.