Ono što mislimo o drugom živom biću, ono kakvim ga doživljavamo i kako poimamo njegovo postojanje i utjecaj na nas same, može odrediti sudbinu tog bića.

Priča Adichie:

“Some people will say a woman is subordinate to men because it’s our culture. But culture is constantly changing. I have beautiful twin nieces who are fifteen. If they had been born a hundred years ago, they would have been taken away and killed. Because a hundred years ago, Igbo culture considered the birth of twins to be an evil omen. Today that practice is unimaginable to all Igbo people.”

Blizancima je danas dobro, koliko ikome u Nigeriji može biti dobro. Kultura u kojoj žive se promijenila ili, možda točnije, ljudi su promijenili i modernizirali svoja mišljenja i stavove prema blizancima. I to je određuje, nanovo, njihovu sudbinu.

Chimamanda Ngozi Adichie nam u ovoj kratkoj knjizi, koja je zapravo prerađeni i uređeni tekst govora kojega je održala na konferenciji TEDxEuston, govori o tome kako njezina kultura još i danas vidi i doživljava ženu, i kako to određuje ženinu sudbinu. U Nigeriji, dakako.

Ali autorica već godinama živi u SAD-u i povremeno posjećuje svoju zemlju. To joj daje priliku da iznova uspoređuje položaj žene u te dvije ekonomski i kulturno i obrazovno, a rekli bi neki i civilizacijski, potpuno različite zemlje.

Stvari se ne razlikuju jako, kaže Chimamanda. Razlikuju se samo oblici reakcija na jednu te istu percepciju žene – da je ona nešto “niže” i da je ona nešto što je “nečije” i da je nešto što je u suštini zlo i treba ga obuzdavati i kontrolirati.

Nigerija i sav ostali svijet, čini se, ne razlikuju se u doživljavanju žene; međutim, složena raznolikost vlada u načinima na koji se žensku vrijednost, njezin status ljudskog bića, gura u drugi plan; u načinima na koje se ženu kontrolira; u načinima na koje se ženu stavlja ili podsjeća na njezino mjesto. I ovo, jasna poručuje Chimamanda, mijenja sudbinu žena bilo gdje na svijetu.

Kako bi mi sami postali kreatori jedne druge kulture – koja ne ubija svoje “blizance” – trebamo sami naučiti i stalno se podsjećati, a generacije koje dolaze iza nas poučiti da svi trebamo biti feministi.

Volim imati ovu malu knjižicu na svojoj polici, ali u čitavom sadržaju možete uživati gledajući Chimamandin TEDxEuston govor:

Chimamanda Ngozi Adichie rođena je kao peto od šestero djece Johna Nwoye Adichieja, profesora statistike na nigerijskom sveučilištu u gradu Nsukka, i Grace Ifeoma, prve žene koja je na istom sveučilištu bila zaposlena u studentskoj službi.

Sa navršenih 19 godina odlazi u SAD gdje stječe obrazovanje na različitim američkim sveučilištima. Diplomirala je kreativno pisanje na Sveučilištu John Hopkins, a njezina poezija, kratke priče i dramski komadi ovječnani su brojnim književnim nagradama.

Svoj prvi roman, “Purple Hibiscus”, objavila je 2003. godine, a za njim su slijedila ostala objavljena djela; roman “Half of a Yellow Sun” (2006.) po kojem je snimljen i film; zbirka kratkih priča “The Thing Around Your Neck”; treći roman,”Americanah” (2013.), The New York Times je uvrstio u svojih 10 najboljih naslova objavljenih 2013. godine. Kod nas je prevela nakladnička kuća V.B.Z.

Dio teksta iz govora i knjige “We Should All Be Feminists” našao se u pjesmi “Flawless” američke R&B pjevačice Beyoncé, premda je Chimamanda nekoliko puta kroz intervjue izjaviti kako se njezino viđenje feminizma ne podudara s onim kako ga vidi slavna pjevačica.

U ožujku ove godine dolazi nam i njezina nova knjiga, “Dear Ijeawele, or A Feminist Manifesto in Fifteen Suggestions”, koja je nastala kada je prijateljica iz djetinjstva uputila pismo Chimamandi, pitajući je za savjete kako odgojiti kćer kao feministkinju. Chimamanda Ngozi Adichie odgovorila je sa čak petnaest točaka – savjeta koji su neodoljivo izravni, perceptivni i blago obojeni zajedljivim humorom. Zvuči kao nešto što bih svakako voljela vidjeti na svojim policama. 🙂