Nadam se da ovih dana uživate u “Sedam muževa Evelyn Hugo”; ja zaista jesam, ta knjiga je nešto najneuvijenije i najizravnije što sam u svijetu fikcije čitala u posljednjih nekoliko godina. Naravno, “Sedam muževa Evelyn Hugo” nije prva knjiga autorice Taylor Jenkins Reid i da nisam, neposredno nakon dovršenja Evelyn čula da se sprema nova njezina knjiga, sigurno bih se vratila na one prethodne.

Malo je reći da sam zajapureno dočekala vijest da će “Daisy Jones and The Six” uskoro biti objavljena, a onda sam pročitala kratak sadržaj i – potpuno potonula, i ja i moje oduševljenje i moja očekivanja.

Tema naprosto nije bila “moja”.

Znate već kako mi knjigoljupci pobožno i odano volimo i samo čitanje i književnost kao umjetnost, i kako pojedine autore (koji god žanr pisali) smatramo polubogovima, a njihove knjige kupujemo bez oklijevanja, čitamo dok ne padnemo u nesvijest (a onda još jednom, ispočetka), tjednima nakon čitanja sa svojim kolegama-knjigoljupcima blebećemo samo u toj knjizi, a pričama o njoj davimo i one koji knjigu nisu niti čitali niti je namjeravaju čitati niti znaju, zapravo, tko si ti koji si im se usred autobusa okrenuo i počeo pričati o izmišljenim ljudima, pa se nervozno osmjehuju i jedva čekaju sljedeću stanicu da uteknu od tebe. 🙂 Poznato? Ili sam to samo ja…

Uglavnom – nevjerojatno, ali istinito – postoje ljudi koji se tako osjećaju kada je u pitanju glazba. Još preciznije, postoje ljudi koji se tako osjećaju po pitanju rock-glazbe; to su oni koji zaneseno pričaju o “dobrom starom rock ‘n’ rollu” i njegovim velikanima, o mega-koncertima, solo-gitarama, bubnjarima, čitavom jednom svijetu koji mene APSOLUTNO ne zanima. I k’o za vraga, ispade da je baš o svemu tome knjiga “Daisy Jones and The Six”.

Seks, droga i rock ‘n’ roll. Izbjegavala sam ekipu koja si je to tetovirala na ruke i ispisivala na zidove soba. Nisam mogla suosjećati (i danas mi je teško) s onima koji bi žalili smrt, recimo, Jimija Hendrixa, Jima Morrisona, Janis Joplin, Kurta Cobaina, Amy Winehouse. Premda depresiju shvaćam ozbiljno, nekako sam oduvijek imala problema osjećati ikakvo sažaljenje prema bogatim, slavnim ovisnicima koji ne znaju ili ne mogu stati na kočnicu i na kraju umru zbog vlastite ovisnosti.

Ne znam zašto je to kod mene tako – unatoč tome što sam svjesna da je ovisnost strašna, razorna i teška bolest koja uzrokuje puno patnje čitavom krugu ljudi oko osobe koja od nje pati, to je jedan od rijetkih poremećaja prema čijim žrtvama ne gajim nikakvu empatiju. Ne kažem da sam u pravu i da imam razloga za svoje osjećaje i stavove; samo kažem kako jest.

Pa kad sam čula da je nova knjiga Taylor Jenkins Reid, “Daisy Jones and The Six”, priča o povijesti i životnom vijeku jednog rock banda te o usponima i padovima njegovih članova, zaključila sam, vrlo brzo i vrlo razočarano, da me knjiga ne zanima i da ću je preskočiti.

Tako je dan službenog objavljivanja knjige došao i prošao, a ja sam odlučila čekati da Taylor Jenkins Reid napiše neku sljedeću.

A onda sam počela primjećivati da se knjiga nalazi na mnogim popisima najboljih knjiga tog i tog portala ili te i te osobe (čije mišljenje cijenim) u tom i tom razdoblju. Bacila sam oko i na Goodreads, naravno, i ostala zatečena ocjenama (4.29, a “Sedam muževa Evelyn Hugo” ima 4.30) i brojem ljudi koji su je ocjenjivali (preko 40 tisuća čitatelja). Tada me počelo kopkati – možda propuštam nešto dobro? Možda bih joj trebala dati priliku?

Kako mi je sada drago da jesam jer Taylor Jenkins Reid did it again! Unatoč svim mojim predrasudama (koje su i dalje opstale), unatoč mojoj rezerviranosti i skeptičnosti i apsolutnoj nespremnosti da ovu knjigu ozbiljno shvatim, kamoli zavolim – uspjela me je osvojiti svakim svojim likom!

A kako je tek knjiga pisana – ja takvo nešto još nisam čitala. Znate kako izgledaju nekakvi dugački dokumentarni intervjui s, recimo, veteranima nekakvih prošlih ratova ili s ljudima koji su preživjeli nekakve velike prirodne katastrofe? Znate kako, recimo, narator opisuje što se i kada dogodilo, a onda se u tu priču ubacuju video-snimke razgovora s ljudima koji su to preživjeli, koji nam onda govore kako je to sve doista iznutra izgledalo? E, pa ova knjiga je pisana upravo tako – kao veliki intervju sa članovima benda o povijesti njihovih karijera, usponu i padu njihovog benda.

Svaki od likova (a ima ih dosta) priča nam o sebi i o drugima; kako su se upoznali, što su radili, koje snove su dijelili, tko im je stajao na putu, koje greške su činili, tko im je stajao na putu do uspjeha, kako su preživljavali. Ukratko, pričaju nam kako su teško radili, kako su teško partijali, kako su vrtoglavo zasjali na Olimpu bogatih i slavnih i kako su i zašto počeli padati…

Nikada nisam mislila da bi mi se ovakav način pripovijedanja mogao svidjeti, da bih ga mogla pratiti s obzirom na to da me tema slabo zanima. Koliko sam samo bila nespremna osjećati ikakvu naklonost prema ovoj knjizi unatoč tome što ju je napisala Taylor Jenkins Reid! Sada se, eto, zbog toga smijem samoj sebi.

Ne znam kakvom magijom me je očarala Taylor Jenkins Reid, ali zaljubila sam se u likove, sve likove – razumjela sam ih, ČULA sam ih, zavoljela sam ih. Imam osjećaj da sam toliko puno naučila o životu – o uspjehu, radu, slavi, samostalnosti, odlučnosti, ljubavi, zaljubljenosti i strasti, vjeri u one koje volimo i BRAKU (tko bi rekao!) – čitajući sve ono što je svaki lik imao za reći. Pardon, ne čitajući, već GUTAJUĆI ovu knjigu.

Nemojte se čuditi ako vam “Daisy Jones and The Six”, ako je budete čitali, bude toliko uvjerljiva i intrigantna da se naprosto frapirate kad na Internetu ne možete naći baš ništa – ni sliku, ni tekst, ni pjesmu – ovog benda, ovih ljudi. Znam da sam ja bila užasno frustrirana i IZNENAĐENA što ovo nisu bili pravi ljudi koje mogu “guglati”. 😀 Mislim, HALO, na kraju knjige nalaze se čitave pjesme ovog izmišljenog benda o čijim nastancima smo čitali u knjizi – bila sam LUDA što ih nisam mogla preslušati!

Istina, Taylor Jenkins Reid je rekla da je inspiraciju za ovu knjigu pronašla u bendu Fleetwood Mac, ali da ju je oduvijek fasciniralo kako iz kompliciranih osobnih veza unutar bendova i između glazbenih parova nastaje prekrasna glazba, kao i hrabrost nekih žena da se otvoreno bore za svoj talent i svoje mjesto pod suncem (i pred mikrofonom) u vrijeme kada je sva slava i obožavanje fanova bilo rezervirano za muškarce. Daisy je na taj način vrlo, vrlo slična nezaboravnoj Evelyn Hugo.

Izvan sebe sam od sreće što znam da će Reese Witherspoon ovu knjigu pretvoriti u mini-seriju, a sve one prekrasne tekstove pjesama pretvoriti u pravi glazbeni album! Jedva, ali jedva jebeno čekam! Možete o tome pročitati više u intervjuu koji je autorica dala Rachel Epstein za Marie Claire.

Hoćete još dobrih vijesti za kraj ili vam je dosta? 🙂 Zezam se, naravno da uvijek može još dobrih vijesti za kraj – Vorto Palabra će nam prevesti i ovu knjigu, to je sigurno; uskoro ćemo, nadam se, saznati i kad ćemo je čitati.