Upoznali su se još kao studenti. Tko ne bi zamijetio Nadiu – lijepa, pametna, samouvjerena, slobodna, nesramežljiva. I još na velikom, moćnom motociklu? U gradu u kojem se od žena još uvijek očekuje čedno ponašanje i apsolutna pokornost muškim članovima obitelji, među ljudima koji već onda, zastrašeni ratom koji im se izdaleka približava, hodaju pognutih glava, Nadia je djevojka u koju se Saeed ne može ne zaljubiti.

Pupajućoj ljubavi kao što je njihova prava kulisa bila bi romantičnija, pastoralnija – takva ljubav zaslužuje rasti u sigurnim gradskim parkovima u proljeće, na osunčanim terasama kafića s izvrsnom kavom na koje samo dvoje mladih u višesatnoj šetnji može nabasati, na oskudno osvijetljenim gradskim stubama na kojima se razgovor može pretvoriti u sitne nježne dodire bez straha da će eksplozija, pucanj ili nešto još gore prekinuti čaroliju.

Međutim, grad kojim se Saeed i Nadia probijaju postaje sve prekrcaniji izbjeglicama, ljudima koje su radikalni militanti protjerali iz vlastitih domova. Brzo, prebrzo rat postaje jedina okrutna stvarnost koju poznaju.

Ovaj zaljubljeni par i njihova strastvena, ali još uvijek mlada veza, stavljeni su na kušnju novom preokupacijom koju odjednom dijele s onima koje su do jučer, ispružene po gradskim ulicama, prljave i nesretne, zaobilazili – kako otići s tog poharanog mjesta gdje takvima kao što su oni prije ili kasnije prijeti egzekucija?

Uskoro se počne širiti glasina da se gradom otvaraju tajanstvena vrata koja vode u druge, sigurnije gradove, portali koji vode u budućnost, prolazi koji oživljavaju nadu u neki bolji, pravedniji život.

Što znači upustiti se u potragu za takvim vratima, za takvimg gradovima? Znači li potraga za neki boljim svijetom, za sigurnijim podnebljem, razdoblje mira, ljubavi, zajedništva i blagostanja za one koji ga uspiju pronaći?

Jedan od najsnažnijih utisaka koji je na mene ostavila ova knjiga jest taj da je i sama okićena skrivenim vratima kojima možeš proći u odvojak, narativni rukavac koji služi poput odmorišta smještenog uz glavnu ceste fabule. Tamo na miru pozabaviš pitanjima kojima se, dok takvu knjigu nisi počeo čitati, nikada nisi bavio.

A sva pitanja su važna jer su izrazito aktualna. Tko su izbjeglice, migranti? Jesu li to ljudi koji zaista samo bježe spašavajući vlastitu glavu, spremni prilagoditi se bilo kojoj kulturi i zajednici u kojoj se skrase? Što ako jesu? Što ako nisu? Jesu li svi dobronamjerni? Što ako jesu, a što ako nisu? Što ako, u trenutku kada pristignu u zemlju u kojoj žele ostati, više nisu isti oni ljudi koji su bili kada su pobjegli iz svojih domova? Što im se to dogodilo da ih je promijenilo?

I jedno od najvažnijih pitanja knjige, jedno na koje odgovara čitava ova knjiga – opstaje li i kako se mijenja ljubav među onima koji su, voleći jedno drugo toliko da su riskirali sve kako bi onom drugom osigurali sigurnost i sreću, krenuli na ovakvo teško hodočašće? Je li istina da tragedija i poteškoće bez iznimke zbližavaju one koji su ih zajedno, zagrljeni, ipak preživjeli?

Svjesna sam da ova knjiga daje jedan mogući odgovor – zreo i lijep i tužan i ozbiljan i optimističan i realističan odgovor – i da se on tiče jednog mladog ljubavnog para. Ali što uloga migranta čini obiteljima, roditeljima, djeci; sestrama i braći? Što ljudima čini odlazak, a što ostanak? Koje od toga u većoj mjeri garantira ostajanje uz one koje voliš, ostajanje onih koje voliš?

Uz sve probleme s kojima se suočava osoba koja traži novi dom u svijetu koji prema njoj iskazuje strah, nepovjerenje ili otvoreno neprijateljstvo, ovo je nešto o čemu rijetko tko razmišlja. Sve dok se u nekom izbjegličkom kampu ne osvrne oko sebe i ne shvati da više ne poznaje ni one koje već tisućama kilometara drži na ruku…

Otići ne znači uvijek uputiti se prema nečem boljem i lakšem. Pitam se, da su pojedini znali kakva će ih sudbina zadesiti, kolika će biti cijena bijega od rata – bi li pristali na nju?

Toliko je pogrešni misliti kako je “najlakše otići”, kako je to linija manjeg otpora nego “ostati i boriti se”, što god to nekim površnim komentatorima značilo. Postati migrantom znači ostaviti jedan rat iza sebe i svjesno se uputiti u drugi. Jedina razlika je ta što ne znaš što te čeka tamo kamo ideš…

Prekrasna i važna knjiga koja čitatelju, nakon surove realnosti, poklanja stručak ljepote, nade i optimizma. Buket je to s kakvim će se čitatelj-čovjek, duboko zadovoljan i istinski zahvalan, uputiti prema izlazu iz ove knjige.

Premda će se većina nas tek preko ovog naslova susresti s autorom Mohsinom Hamidom, iza njega je već duga i vrlo uspješna spisateljska karijera. Svoj prvi roman, “Moth Smoke”, napisao je pod mentorstvom nedavno preminule spisateljice Toni Morrison i njime osvojio publiku u rodnom Lahoreu. Već drugi roman, “The Reluctant Fundamentalist” doveo ga je na 4. mjesto New York Timesovog popisa najprodavanijih naslova u 2007. godini, a priskrbio mu je i nominaciju za nagradu Man Booker. Svojim trećim romanom, “How to Get Filthy Rich in Rising Asia” zaradio je pohvale poznate, ugledne američke književne kritičarke, Michiko Kakutani.

Ovim svojim najnovijim romanom 2017. godine našao se među nominiranima za brojne svjetske književne nagrade, a najzapaženija nominacija bila je opet ona za nagradu Man Booker. Iako se knjiga “Izlaz – Zapad” našla u užem izboru za ovu nagradu, osvojio ju je George Saunders za knjigu “Lincoln u bardu”, koju je za nakladnika Vuković & Runjić prevela Maja Šoljan.