Nezahvalno je pisati osvrte na nastavke serijala; kada pišeš osvrt na prvu knjigu u serijalu, onda nekako i možeš posložiti dojmove, a da ne upropastiš čitavu radnju nekome tko će knjigu tek čitati. Međutim, kada hoćeš dati svoj dojam o nastavku, moraš paziti na dvije strane – da ne upropastiš ne samo nastavak onim čitateljima koji su već pročitali prvu knjigu, već da ne upropastiš indirektno i prvu knjigu onima koji će tek serijal čitati ispočetka. 🙂

Pa mogu li ja onda napisati spoiler-free recenziju za ovu knjigu? Naravno da mogu. Ja mogu sve. 😀

Just kidding, upravo sam popila dvije kave s mlijekom i pola muffina od naranče i čokolade, pa me lupa privremena euforija i grandiozne fantazije o samoj sebi prouzrokovane jedinim drogama dostupnom majkama, šećerom i kofeinom.

Prva knjiga ovoga serijala, “Sanjar Strange“, upoznala nas je s mladićem koji odrasta kao siroče i čija su jedina zadovoljstva knjige i opsjednutost legendama o izgubljenim bogovima, čudovištima i gradu, čije je samo ime izgubljeno – on se čak točno sjeća dana kada je netko ime toga grada ukrao iz njegovog sjećanja.

Malo toga pravednoga i lijepoga se dogodilo u životu Lazla Strangea, ali događaj koji je zaprijetio da mu otme još jedinu stvar na svijetu koja mu je važna, nešto čemu je posvetio čitav svoj život, poslala ga je na pustolovinu u kojoj će susresti sve zaboravljene legende o kojima je nekada samo čitao, ali se i naći u središtu mučnog konflikta kojeg neće moći izbjeći.

Zapravo, kojeg neće HTJETI izbjeći.

Ali KAKO razriješiti strahotu usred koje se našao na samom kraju prethodne knjige? Autorica Laini Taylor nas je baš tu dovela do posljednje stranice, baš tu nam u lice zalupila stražnju koricu knjige i ostavila nas slomljena srca, s tisuću neodgovorenih pitanja na jeziku.

Naravno da sam jedva dočekala nastavak! Kada knjiga završi onako kako je završio “Sanjar Strange”; nema se što dalje dogoditi, it’s game over, nema se što više učiniti, nema se što više dogoditi nego preboljeti, zaboraviti i krenuti dalje. Kako je moguće na onakav način dovršiti prvu knjigu i onda tvrditi da imaš nastavak, i to toliko opsežan nastavak? Nije moguće. Već sam viđala kako su se takvi pokušaji izjalovili i nakon bolne reanimacije radnje neslavno propali…

Naravno da sam se bojala da će nastavak biti lošiji, da će me razočarati. Iskustvo me je naučilo da su druge knjige u serijalima u pravilu najgore, najsporije, najzbrljanije, bez obzira na to imao serijal tri ili trinaest nastavaka. Autor ili autorica ostavi strašan dojam prvom knjigom i onda se u drugoj propisno pogubi; testira, ispituje, pogađa smjer i ostavi dojam da o nastavku nikada nije temeljito razmišljao/razmišljala jer nije očekivala da će prva knjiga toliko oduševiti i postaviti očekivanja čitatelja tako visoko.

Bila sam dodatno zabrinuta jer je autorica najavila da će se ova priča sastojati od samo dvije knjige – što znači da će “Muse of Nightmares”, ako bude loša, na neki način opljačkati prvu knjigu i neće dobiti priliku da se u našim očima iskupi u nekom nastavku.

Ili će se dogoditi, kao što se dogodilo s knjigom “Tu sam pred tobom” autorice Jojo Moyes – druga će knjiga biti toliko loša da će čitatelji tražiti da napiše alternativnu drugu knjigu ili da napiše treći nastavak koji će popraviti sve ono što je druga knjiga zbrljala, pa će svi zaključiti, nakon treće knjige, da je sve to korektno, ali da je stvarno trebalo završiti na prvoj. 🙂

Sve što sam znala o drugim nastavcima serijala govorilo mi je da je ova knjiga osuđena da podbaci.

Ali trebala sam znati da je ovo ipak Laini Taylor. Nije da nisam pročitala SVE što je ta žena ikada napisala, uključujući i Tweetove, Instagram objave, sve objave na blogu, sve dostupne intervjue koje je dala, itd.

Nije da nisam znala da je ova žena toliko nadarena da, ne odstupajući ni trenutak od svog prekrasnog, bajkovitog i slikovitog stila pripovijedanja, svoje priče i radnje zapetljava ne samo u fikcionalnoj prošlosti svojih izmišljenih svjetova, nego u paralelnim, izmišljenim svjetovima svojih izmišljenih svjetova. Trebala sam se sjetiti da sam se više puta u prošlosti, čitajući njezine knjige i priče, čudila i divila činjenici da njezina mašta ne poznaje granice.

Kada pomisliš da si već upoznao najnevjerojatnije, najodvažnije, najprkosnije ženske likove, Laini te iznenadi. Fuck you and your realistic expectations; žena ih uzme i sve ih smrvi u pepeo i povede te u nekom vrtoglavo uzbudljivom smjeru, započne istu priču na nekom drugom, dalekom početku i slomi ti srce opet, i opet, i opet, i opet i unatoč svemu tome te ostavi te da nad njezinom knjigom šutiš, zatečen i oduševljen, odlučan da napamet naučiš čitave pametne paragrafe knjige.

U redu je ako vas zbunjuje ovo što pišem; kod Laini je sve tako savršeno jasno, a kad njezin odani fan i pažljivi čitatelj shvati što je napravila, moći će se samo naceriti od uha do uha i tiho se nakloniti ovoj ženi koja je zaslužila da bude bogata jednako kao i J. K. Rowling.

Ako nekome još nije jasno što pokušavam reći o knjizi “Muse of Nightmares”, napisat ću najjednostavnije što mogu – ova knjiga je još bolja, nevjerojatnije, uzbudljivija, fantastičnija nego prva, “Sanjar Strange”. I odbijam vjerovati da je posljednja u ovom serijalu… A ako i jest… Hah, kad pročitate, shvatit ćete kakav prostor za pripovijedanje je za sebe stvorila pametna, divna, nevjerojatna Laini Taylor.

Nadam se da se njezina karijera tek zahuktava i da se njezina kreativnost tek rasplamsava, jer ja se ne mogu nasititi njezine mašte i čarolije koju stvara riječima. Nema mi druge nego, dok čekam neke nove naslove, pročitati prethodni njezin serijal, čija je prva knjiga upravo izašla u izdanju nakladničke kuće Vorto Palabra, “Kći dima i kosti”.

Hoćemo skupa? 🙂