Otkad je Jojo Moyes najavila da će priča o Louisi Clark (a na neki način i o Willu Traynoru) dobiti i treću knjigu, primijetila sam reakcije koje se mogu grupirati u tri labave kategorije; A – ajme meni, trebalo je sve završiti na prvoj knjizi, B – NEMOJZEZATAJMEMENIJEDVAČEKAM i C – pa da, zeznula je svjetski s drugom knjigom (“Nakon tebe”), pa je ovo super prilika da onoj divnoj priči da kraj kakav zaslužuje.

Ja sam bila u ovom drugom taboru i jako sam se veselila ovoj knjizi. “Tu sam pred tobom” sam, usprkos svim mojim očekivanjima, jako zavoljela, možda zato što sam i sama jednom u životu imala nekoga kao što je bio Will Traynor. Srećom, ovaj “moj” je danas živ i zdrav, pametan, uspješan i sretan. Samo nije moj. Ali ne sumnjam da sam zbog toga što sam ga srela u pravom trenutku naučila kako prepoznati onoga koga danas imam i koga obožavam. 🙂

U recenziji druge knjige, “Nakon tebe”, objasnila sam što sam ja tom drugom nastavku najviše zamjerila. Ukratko, umjesto da Louisa doživi čitavu lepezu emocija i iskustava, pogrešaka i avantura – Jojo Moyes je od Louise ponovno napravila od nje ženu koja stagnira, pluta unutar granica sigurnog i malkice pomoli glavu u svijet zbog – muškarca. I još onda na sebe ponovno preuzme korigiranje tuđeg životnog pravca. Meni to nije bilo dovoljno dobro.

Bila sam spremna otpisati knjigu “Nakon tebe” kao pošten pokušaj i prvoj knjizi nedorastao nastavak, pa nastaviti smatrati “Tu sam pred tobom” samostalnom pričom s jasnim početkom i krajem, ali kada je Jojo Moyes najavila i treći nastavak i kada sam kroz intervjue vidjela da su i reakcije čitatelja dobrim dijelom kumovale tome da pokuša “ispraviti” priču i pružiti Louisi još jednu priliku da “samo živi”, zatekla sam se kako se jako veselim trećem nastavku.

Louisa Clark odlazi u New York i još će jednom pokušati svom životu dati nekakav smislen pravac. Nathan, prijatelj koji se zajedno s njom brinuo za Willa Traynora, pomogao joj je pronaći zaposlenje u kućanstvu vrlo imućne obitelji Gopnik.

Louisa Clark radit će kao osobna asistentica drugoj supruzi Leonarda Gopnika, puno mlađoj i prekrasnoj Agnes Gopnik, koju, blago rečeno, ne podnosi ni druga posluga ni Leonardova kćer. Kako je svijet bogatih vrlo ekskluzivan i netrpeljiv prema svima koje smatraju nedostojnim da se s njima kreću u istim krugovima, Agnes gotovo na svakom primanju i svakoj zabavi, u vlastitoj kući i izvan nje, doživljava manje i veće neugodnosti. Svima je jasno što je Agnes – samo još jedna mlada i lijepa imigrantica, predatorica gladna novca i lagodnog, ekstravagantnog života.

Premda nitko to otvoreno ne kaže, Louisi je jasno da Agnes treba prijateljicu i saveznicu, nekoga tko će biti na njezinoj strani.

New York je grad u koji se Lou zaljubljuje u milisekundi, unatoč tome što ekscentrični njujorčani i potpuno drugačiji način života stalno zbunjuju. Malo po malo, Lou upoznaje ljude kakve kod kuće nikada ne bi srela, susreće se s problemima koje kod kuće, na sigurnom, nikada ne bi imala, svjedoči borbama koje ljudi vode za vrijednosti o kojima nikada nije razmišljala. Louisi se jako počinje sviđati ono što joj New York daje…

Također, unatoč tome što je zapravo plaćena da joj bude naklona, Lou uskoro shvaća da je Agnes netko koga je doista lako zavoljeti, kada je malo bolje upoznaš.

No, je li je Louisa pogrešno procijenila? Je li, između ostaloga, pogrešno procijenila što će odlazak u New York značiti za njezin život? Je li očekivala previše? Hoće li sve ono što joj New York donese biti vrijedno cijene koju će platiti? Ima li Louisa Clark snage još jednom platiti visoku cijenu za pokušaj da svome životu?

Kako će se snaći kada se, taman kada se počela miriti s gubitkom Willa Traynora, pred njom nađu lice, oči i osmijeh za koje bi bilo suludo misliti da će ih ikada više vidjeti?

E sad… Što ja mislim o ovoj knjizi? Hm…

Pa, ovo je jedna vrlo korektno napisana knjiga koja je vrlo pedantno obavila svoj zadatak. Zaista jest povezala sve konce koji su ostali visjeti i, kada se sve peripetije ostave po strani, dala je ono što smo htjeli da Louisa dobije. Sve je napravljeno kako treba.

Osjećate da zvučim rezervirano i neimpresionirano? Da, zato što malo jesam.

Zbog dva razloga koja jasno mogu identificirati. Prvi je taj što je Jojo Moyes, nakon fenomenalnog uvoda, fenomenalnog zapleta ušla u drugi dio knjige u kojem se osjetilo da u jednom trenutku ne zna što bi sa likovima kojima je odlučila nastaniti ovu svoju knjigu.

Doslovno se u jednom trenutku počelo činiti da likovi, dezorijentirati, samo šetaju iz prostorije u prostoriju, ne znajući ni što rade ni zašto to rade ni što bi sa sobom, kamoli s drugim likovima u knjizi. Kao da si svi kolektivno doživjeli krizu svog izmišljenog identiteta.

I još bi čovjek to oprostio, možda ne bi ni zamijetio, da taj dio nije trajao malo predugo, gotovo pa čitavu jednu četvrtinu knjige. Kako bi rekli stranci – it was just plain bad writing.

Druga moja zamjerka odnosi se na to da je Jojo Moyes, želeći valjda pokazati da je u kontaktu sa globalnim društvenim i političkim krizama, pokušala u ovoj knjizi naprosto napraviti PREVIŠE toga. Natrpala je tu probleme klasnih i ekonomskih jazova među ljudima, probleme imigranata, probleme društveno osjetljivih ljudi, ljubavne, obiteljske i bračne probleme, pitanja financijskog osamostaljivanja jedne žene, itd.

Svaka od tih tema bi mogla biti knjiga za sebe, a neke zaista nisu imale pretjeranog smisla niti utjecaja na Louinu sudbinu u New Yorku. Nepotrebno talasanje koje nije vodilo nikamo. 🙂

Da, ono što će Lou na kraju knjige uspjeti napraviti tako će lijepo zaokružiti ovo kao trilogiju i tako lijepo će zaokružiti priču o njoj i Willu, da će svaki bookworm blistati od zadovoljstva, ali meni to nije bilo dovoljno da opravda dvije ispodprosječne knjige.

Kad sam pročitala drugu knjigu, željela sam ovu treću. Sada, kada sam pročitala treću, željela bih da je sve ostalo samo na prvoj.

Da je, recimo, Louisa došla raditi za gospođu Margot De Witt, koju susrećemo u knjizi – eeee, mislim da bi TA priča bila čisto zlato! 🙂 Mislim da je to jedini dio ove knjige, jedini odnos i jedino poznanstvo koje ovu knjigu spašava.

Da je Jojo Moyes odlučila u trećoj knjizi spojiti gospođu De Witt i Lou i krenuti od tu, da ove dvije ekscentrične žene vrlo zanimljivih naravi upregnulau jednu čudnovatu suradnju, da je iskoristila njihov kreativni potencijal i usmjerila ga, konačno, na samu Louisu, mislim da bi knjiga rasturila sva očekivanja…

Ne kažem da nije vrijedna čitanja, naprotiv. Zaista je korektno napisan kraj jedne lijepo zaokružene priče. Mislim da je i Jojo Moyes već umorna i da bi i sama htjela konačno staviti točku na sve ovo i početi pisati nešto drugo.

Mislim da smo i svi mi odavno spremni čitati neke njezine nove i drugačije knjige.