Ja vam imam all-time-favorite autore i autorice. Naslovi njihovih knjiga su odgovori na pitanje “Što bi ponijela sa sobom na pusti otok?” Njihove knjige kupujem bez razmišljanja, bez obzira na ocjene, recenzije, temu i sl.

George R. R. Martin je u toj ekskluzivnoj grupi, Patrick Rothfuss isto. Tamo su i Angela Carter, Elizabeth Gilbert, Brandon Sanderson, Rachel Bach (ili Rachel Aaron), Ken Follett, itd. Ima ih, nije to mala grupa autora i autorica; ali je teško u toj grupi dobiti članstvo. 🙂

Laini Taylor se je, kad sam je otkrila, brzinom svjetlosti lansirala na sam vrh te grupe i svakom novom knjigom dokazuje da joj je ta grupa pretijesna; možda za nju sagradim jednu razinu više; penthouse za moj privatni literarni Panteon…

Zato sam odlučna da vam o ovoj knjizi kažem što je MANJE moguće jer vam ne želim ukrasti ni atoma više od onog što moram kako bih napisala recenziju.

Njezine knjige su čisti imaginacijski i intelektualni hedonizam – nimalo isprazan i tek zabavljački bijeg od stvarnosti. Njezino pisanje sam nedavno jednom mladom gospodinu koji je isto voli opisala kao “sirenin pjev, uspavanka i melodija za kobre u isto vrijeme”.

Znate kako moramo, kada čitamo, rečenice i misli i riječi pretvarati u slike? Laini Taylor piše tako da iz naše mašte i iz naše sposobnosti vizualizacije izvlači ono najbolje; kad god čitam njezine knjige, svako malo ostanem zatečena ljepotom slika, opulentnošću njezinih metafora i originalnošću smjerova u kojima se moja čitalačka mašta protegne.

Laini Taylor piše knjige koje baš svaki um gladan nečeg svježeg, novog, neponovljivog i nezaboravnog želi čitati.

Imena mogu biti izgubljena; mogu biti do te mjere obezvrijeđena da budu zaboravljena, a mogu biti i ukradena. Gotovo nitko više ne razmišlja o onome što nema ime. Gotovo nitko više ne traži ono što ne zna kako nazvati. Nitko to ne zna boljenego Lazlo Strange.

Siroče koje je ostavljeno na pragu samostana, da mu netko drugi da ime i budućnost, pažnju, pouku i ljubav, Lazlo je drastao na pričama. Među najdražim pričama bila je ona o čarobnom gradu daleko iza horizonta iz kojeg su prije dvije stotine godina pristizale čudesnosti kakve ovaj dio svijeta nikada i nigdje drugdje nije vidio.

Ulice grada bile su popločane modrim lapis lazulijem, a na njihovu čistoću se pratilo pomno, kako se ne bi zaprljale duge, crne kose gradskih dama koje su se za njima vijorile poput plašteva. Među ljudima su se šetale dobrodušne čarobne zvijeri; jedne su na svojim rogovima nosile rosu dragocjeniju od zlata, a ružičasta krv drugih bila je poznata kao eliksir besmrtnosti. Nikada nitko nije zabilježio pobjedu nad Tizerkane ratnicima toga kraja.

No, prije dvije stotine godina nešto se dogodilo i karavane su prestale pristizati, a s njima i prekrasne priče o ljudima iz grada…

Ah, da… Nitko se više ne sjeća kako se grad zvao. Lazlo zna da je grad nekada imao ime; sjeća se točnog trenutka kada je netko prije petnaest godina to ime ukrao iz njegovog sjećanja, ali i sjećanja njegovih učitelja.

Lazlo nikada nije prestao maštati o tom gradu, nikada nije prestao tragati za gradom kojega je, kao i njega, netko zaboravio onda kada ga više nije imao kako zvati.

Lazlo Strange je put do grada nalazio još samo u pričama, u knjižnicama u čijim se sjenovitim zagrljajima rado gubio, čiji su hodnici bili jedino mjesto gdje se osjećao sigurnim, kao da negdje pripada. Svako saznanje koje je godinama pomno skupljao o zaboravljenom, zabranjenom gradu postalo je njegova jedina imovina, njegovo najveće bogatstvo.

Ali kako to život hoće, ponekad oni koji imaju sve oduzmu onima koji nemaju i ono malo što su svojom ljubavi, trudom, radom, odricanjem prikupili kao svoju najveću životnu vrijednost, najveću imovinu.

I najčešće si sposoban jedino bespomoćno gledati kako ti se oduzima ono za što si godinama radio, pokušavajući barem pribranošću zadržati dostojanstvo pred otimačem, i pričekati da se slomiš tek kada ponos – jedino što ti je preostalo – dozvoli.

Kada se pred tobom ukaže prilika života, trenutak koji si čitav život sanjao, i kada vidiš da je netko tko već i ma sve posegnuo rukom da ispred tebe uzme ono što njemu ne znači ništa, već mu se dodjeljuje počasno, shvatiš da si jedino ti sam svoj saveznik i da snovi rijetko sami dolaze k tebi – ti si taj koji mora sve staviti na kocku, riskirati da ispadneš glup i krenuti u smjeru svega onoga o čemu si sanjao. Jer druge prilike neće biti…

U Citadeli, palači koju samo čarolija drži iznad zaboravljenog, opustešnog grada, živi djevojka koja nije trebala preživjeti. Štoviše, da oni ispod znaju da je živa, našli bi način da dođu gore i dovrše ono što su započeli petnaest godina ranije, kada je još bila djetešce u kolijevci.

Sarai zna zbog čega je to tako; iščitava to iz snova koje ljudi u gradu ispod Citadele sanjaju, a koji su jedina mjesta koja ona može posjećivati. To je njezina moć i njezino prokletstvo; ne može sanjati svoje snove, ne usudi se zbog svega onoga što u tim sjećanjima saznaje o sebi i o onima čiji je izravni potomak…

Ljudi u gradu ispod Citadele nekad su ih mrzili radi njihovih moći. Sarai zna da su ih mrzili s razlogom, vidjela je što je njezina majka radila njihovom narodu; vidjela je što je njezina majka radila njezinom ocu…

Preživjeli su, njih pet, samo zato što je Minya pobrinula za njih. Njoj duguju svoje živote, a Minya strpljivo i neumorno priprema osvetu gradu koji živi i spava ispod njih, koji ni ne sluti da nije ubio sve svoje bogove…

Više od bilo čega drugog, Sarai je oduvijek željela da može letjeti, da može otići iz Citadele, da može prestati biti zatočenica jedinog mjesta na svijetu koje joj pruža utočište.

Ipak, jedino mjesto gdje se može nesmetano šetati, gdje je nevidljiva, gdje može gledati bez straha da bude viđenja jesu snovi…

Sve dok jednoga dana ne posjeti snove jednoga od stranaca upravo pristiglih u grad i dok joj on, u snu, ne uzvrati pogled…

Kako može završiti priča o dvoje ljudi koji su pronašli ono što su oduvijek tražili i onda shvatili da je to nešto što nikada nije smjelo postojati, nikada nije trebalo preživjeti – da je to sve ono što su došli uništiti?

Nitko ne zna ljudskom srcu raditi ono što mu radi Laini Taylor. Već godinama zazivam nebesa (i nakladnike) da je počnu prevoditi.

Dobra stvar je da se nešto šuška – piano, pianissimo – da bi se ta molba uskoro mogla uslišiti… Čim budem znala više, javim vam. 🙂

Do tada ja vas molim – čitajte Laini Taylor. Ako ne čitate na engleskom, naučite radi Laini Taylor. Ako ne čitate fantasy, počnite radi Laini Taylor. Ako pročitate ovu knjigu i budete razočarani, ja gasim Bibliovcu. Evo, crno na bijelo.