Svatko od nas živi u baršunastom, toplom uvjerenju da nas naša sposobnost da nekoga duboko, požrtvovno i više od sebe volimo, čini bićima najbližima anđelima. Ne znam je li ovo istina, ali sam sigurna da nas sposobnost da tako duboko volimo potencijalno čini monstrumima, sposobnima za nezamisliva zla.

Rachel je na putu za bolnicu; posljednji poziv njezine onkologinje dao joj je naslutiti da odlazi tamo po loše vijesti. Nažalost, ne i najlošije koje čovjek, odlazeći k svom zabrinutom onkologu, može primiti. Kada joj mobitel ponovno zazvoni, ova mlada profesorica filozofije će shvatiti da je primorana iz temelja preurediti svoje prioritete i potpuno razrušiti sliku koju ima o sebi i svijetu u kojem živi.

Prolaze prve minute, sati i dani njezine noćne more. Sve što joj se događa polako će pokazati Rachel u kakvu tihu mrežu nezamislivog nasilja je upletena, kakvu paklenu igru je netko igrao daleko od očiju javnosti, kako najbrilijantniji ljudski umovi mogu hladni, okrutni, bezosjećajni.

Zidovi labirinta u kojem se našla neprobojni su, a iz njega vodi jedan jedini, stravični put…

Kako bi joj ljudi koji su oteli njezinu djevojčicu vratili dijete, postoji precizan niz koraka koje Rachel mora pažljivo pratiti. Jedan od njih, onaj najgori i najteži, nalaže joj da otme voljenu osobu nekoj drugoj obitelji.

Izvršavajući svaki pojedini zahtjev koji je The Chain postavio pred nju, Rachel shvaća koliko je taj đavolski sustav dobro osmišljen, koliko je opasan i nezaustavljiv…

Ili nije?
Rachel će, sasvim slučajno, nazrijeti sićušni početak niti koji viri iz tog klupka zločina. Može li se ono uopće razmotati? Rachel zna rizike, zna koliko odmazda može biti strahovita – u tome i jest snaga ovog infernalnog stroja – on brani i čuva samoga sebe. Kako i na temelju čega jedna obična, teško bolesna profesorica može riskirati tolike nevine živote umišljajući da može stati na kraj tom kriminalnom lancu?

Majčine mila i draga, kakav roman je Adrian McKinty napisao! “Nijema pacijentica” Alexa Michaelidesa me oduševio, ali me je “Lanac” oborio s nogu. Kada čitaš knjigu kao što je ova, normalno je da tražiš, skupa s likovima, “pukotine” kroz koje ćeš se (opet, skupa s likovima) provući do rješenja. Ali u ovoj knjizi pukotina nema i nema. Autor je baš na sve mislio. Počneš se, negdje tijekom čitanja, sa zebnjom pitati kakav je to mozak u toj glavi da je sposoban ovako nešto misliti?

A mozak je, očito, iskusan spisateljski i, što objašnjava potpunu uvrnutost ove ideje, irski. 😀 Adrian McKinty ima zanimljivu i bogatu spisateljsku karijeru iza sebe. Ovaj 51-godišnji irski pisac poznat je svojim kriminalističkim serijalima i knjigama za mlade, a književne kritike pisao je i piše za brojne ugledne portale (The Guardian, The Washington Post, Literary Hub, da spomenem samo neke).

Svoj prvi roman, “Dead I Well May Be”, objavio je 2003. godine i nakon njega uspio je objaviti još dvadesetak romana – neke od njih kao nastavke svojih poznatih serijala, neke kao zasebne, zaokružene priče.

Zanimljivo je da je 2017. godine McKinty odlučio da će odustati od pisanja. Njegove knjige nisu su prodavale u toj mjeri da bi mogao normalno živjeti i uzdržavati obitelj, a odluka je pala nakon što je, zbog neplaćanja najamnine, izbačen iz stana u kojem je živio.

Rukopis za ovu knjigu dugo je ležao zaboravljen u nekoj ladici, a Adrianov prijatelj i kolega, scenarist i producent Shane Salerno, uvjerio ga je da u rukama ima dragulj i da pokuša još jedan, posljednji put. Poslušavši ga, Adrian McKinty napisao je ovaj roman koji je osvanuo i na The New York Timesovoj i na The Sunday Timesovoj listi najprodavanijih naslova u Britaniji.

Nadam se da ćemo dobiti prijevod, ovo je zaista, zaista dobro! Brzo, napeto, složeno, odlično smišljeno, šokantno i krcato likovima koje ćete baš zavoljeti – neobični sentimenti prema jednom kriminalističkom, psihotrilerastom romanu.

Ove godine sam, kako rekoh, izvan “svog žanra” čitala izvrsnu “Nijemu pacijenticu” i jako dobrog “Šaptača” Donata Carrisija (“Šaptača” Alexa Northa još nisam), ali ova je neusporedivo stimulativnija za nadbubrežnu žlijezdu. *grin*

Preporučujem entuzijastično! 🙂