Jedan po jedan, svi su je napustili.

Majka je otišla prva. Pustila je da se vrata zalupe i, odlazeći od nasilnog supruga, nije se ni osvrnula kako bi barem posljednji put mahnula svojoj djeci.

Mislili su da će se vratiti. Kya je nikada više nije vidjela.
Imala je tek šest godina kada joj je i jedini preostali brat došao reći da odlazi, da bježi. Kya Clark je ostala sama s ocem…

Nekoliko godina kasnije, i otac se prestao vraćati u njihovu trošnu kolibu.

Kya Clark više nije imala nikoga. Prepuštena sama sebi i divljem obalnom šipražju Sjeverne Caroline, razapeta između gladi, straha i traženja odgovora na pitanje kako je moguće da majka ostavi svoju djecu, nema vremena za tugovanje.

Prvi nagon ovog malenog, nezaštićenog, ostavljenog bića jest da traži sigurnost i toplinu u drugim ljudima, makar bili i stranci.

No, Kya ubrzo shvaća da ljudi iz ribarskog mjestašca nedaleko od njezine kolibe prema ljudima iz šipražja gaje nadmoćnu netrpeljivost, agresivne predrasude, zamalo i gađenje.

Dijete ostavljeno samo na svijetu vrlo brzo počinje učiti da je indiferentna divljina prema njemu daleko snošljivija nego zajednica pobožnih mještana; da mu nepripitomljeni, nijemi svijet pruža više zaštite i pomoći nego prva najbliža zajednica civiliziranih ljudi.

Ako ništa drugo, Priroda joj barem ne pokušava namjerno nauditi…

Samoća, izolacija, skrivanje postat će joj jedini načini preživljavanja ne hirova Majke Prirode, već sebičnih potreba, razornih izdaja i šokantnih kukavičluka ljudi, čiju će blizinu i naklonost Kya morati plaćati komadićima svoje divne, neiskvarene naravi.

Kada se u tom malom ribarskom mjestu dogodi nešto nesvakidašnje – kada dvojica dječaka pronađu tijelo perspektivnog mladića iz cijenjene obitelji Berkley Covea – neće potrajati dugo dok se ne posumnja na ubojstvo.

A tražeći krivca za šokantan gubitak tog mladog života, neće potrajati dugo dok prsti i pogledi ne počnu upirati u smjeru kolibe lijepe, čudne bosonoge djevojke/vještice koja sama – nepristojno sama, sumnjivo sama, prkosno sama, neoprostivo sama.

Može li ona koja je u nježnoj dječjoj dobi preživjela jedno duboko, temeljito, potpuno napuštanje preživjeti prezir, odbojnost i nerazumijevanje koji su konačno dobili oblik, smjer i razlog da krenu u dugo susprezani progon?

Tko će je i kako ovoga puta zaštititi?

Kako će je njezina jedina majka, Majka Priroda, ona koja je izmislila i usavršila vještinu preživljavanja, pripremiti na ono što joj spremaju ljudi koji su, svaki put kada bi prema njoj pružili ruke, učinili to ili da joj nešto uzmu ili da je grubo odgurnu?

Često me ljudi znaju pitati na koji način pronalazim sve ove odlične knjige. Voljela bih reći da posjedujem nekakav rijedak instinkt ili precizno uštimano šesto čulo. Istina je ova – pojedine naslove u koje se bespomoćno, duboko, nepovratno i zauvijek zaljubim otkrijete mi vi.

Vidjela sam ja ovaj naslov na mnogim popisima koje Google izbaci kada čovjek ide tražiti najiščekivanije naslove jeseni i zime. Vidjela sam ga, brzo proskenirala kratak sadržaj i – produžila na neke druge naslove koji su se činili interesantniji.

Da nije bilo Dunje Bonacci, ja bih ovu knjigu propustila. I da nije bilo drage Dunje, vjerojatno bih negdje u prvih 50-ak stranica možda od knjige i odustala. Doslovno protrnem od jeze kada se sjetim da se baš to moglo dogoditi.

Zbog čega bih odustala, pobogu? Zbog “sporog zagrijavanja”, rekla bih. Izlomljeni dijalektalni engleski  jezik kojim likovi razgovaraju traži od čitatelja malo navikavanja, kao što upoznavanje s terminima vezanim uz biologiju i nazivljem vezanim za specifično vrijeme i podneblje u kojima se radnja zbiva traže od čitatelja malo truda.

Iskreno, stvari koje su me u samom početku gurale dalje bile su empatija prema ostavljenoj djevojčici i slijepo povjerenje u Dunjinu preporuku.

I dobro da sam ustrajala. Do stote stranice sam se pretvorila u strastvenog, zapjenjenog zaljubljenika u jednu jedinstvenu, hrabru, sposobnu djevojku čiste duše i zapanjujućeg uma, a na 184. stranici sam na marginu napisala: “I don’t want this book to end”.

Posljednju trećinu knjige nisam mogla prestati čitati, što u mom slučaju znači da sam čitavu jednu večer potpuno zanemarivala pozive svoje obitelji da se igramo i jedemo skupa.

I u toj posljednoj trećini knjige sam pustila suzu najmanje 4 puta. Na stranici 236. nalazi se scena koja me grunula u pleksus tako snažno da sam morala zatvoriti knjigu i disati na usta, da dragi ne skuži da plačem. Tko će to njima objasniti?

Delia Owens je u intervjuu za BookPage rekla da je knjigu pisala punih deset godina, često navijajući budilicu u 04:30h kako bi radila na knjizi prije nego se posveti drugim, redovnim obavezama. Poslušavši savjet svoje majke – koji je iskoristila kao naslov za ovu knjigu – Delia se nakon studija preselila u divljinu Afrike gdje je posvetila život proučavanju hijena, lavova i slonova u njihovom prirodnom staništu.

Ne krije da je puno vlastitog iskustva, spoznaja i razmišljanja o prirodi i čovjekovom, pogotovo ženinom, mjestu u njoj utkala u ovu knjigu.

Autorici je ovo prvi roman; kao suautorica prethodno je potpisala tri publicistička naslova – memoare o divljini i životinjama koje je nastanjuju. Sigurna sam da je upravo to spisateljsko iskustvo zaslužno za toliko zornu, živu sliku prirodnog svijeta u koji je, poput tek izleglog pilića, Delia Owens položila ovu djevojčicu. Ne samo da je uspjela nju duboko ugnijezditi u divlju prirodu Sjeverne Karoline, već je i nas čitatelja uspijeva prenijeti u mirisno šipražje, tajanstvene magle i na tople, usamljene plaže, da skupa s Kyom promatramo život.

Čitatelju je savršeno jasno zbog čega Kya nikada ne želi napustiti svoju divljinu; ni ja nisam htjela.

Zbog načina na koji ova djevojčica odrasta, zbog načina na koji promatra i živi ne U svom okruženju, nego skupa s njim, ova knjiga me podsjeća na “Signaturu svih stvari” autorice Elisabeth Gilbert, knjigu koju sam proglasila najboljom pročitanom u 2015. godini.

Kya Clark me, osim na Almu Whittaker iz knjige “Signatura svih stvari” podsjeća i na mnoge druge dame kojima sam se divila; jedna od njih je, opet, Serena iz istoimene knjige Rona Rasha – jedino Kya nije tako hladno proračunata kao Serena. Njezino pragmatično razmišljanje podsjeća me na Evelyn Hugo iz knjige “The Seven Husbands of Evelyn Hugo”, čiji prijevod uskoro donosi nakladnička kuća Vorto Palabra.

Duboko sam, kao čitatelj i kao žena, zahvalna autorici što nam je poklonila jedinstvenu protagonisticu u koju sam se, na različite načine, zaljubila u svakom njezinom uzrastu. U liku jedne mlade djevojke, Delia Owens porazbijala je mnogo kalupa i proširila, ako ne i potpuno poništila, granice onoga što jedna žena može biti.

Ono što me potpuno oborilo s nogu jest snaga veze između prirode i žene; i jedna i druga borci, i jedna i druga strpljivi usamljenici, i jedna i druga neumorni tragatelji za novim načinima postojanja, s potencijalom za slojevite transformacije.

Zahvalna sam za ovako toplo, inteligentno prikazanu temu ženske samodostatnosti i prkosne kreativnosti.

Od početka do kraja ova knjiga je oda prirodi, pogotovo onom njezinom dijelu koji i dalje tinja u svakoj ženi.

Ova knjiga se čita suspregnutog daha, s knedlom u grlu jednako kao i sa ponosom u srcu, a zatvara se s dubokim osjećajem zadovoljstva, divljenja i trijumfa.

Ukratko, ova knjiga se ne propušta.

I ako se do kraja godine ne pojavi neka koja će je uvjerljivo nadmašiti, moglo bi se lako dogoditi ostane najbolja, najsnažnija knjiga koju sam u ovoj godini pročitala.