BILA JEDNOM JEDNA RIJEKA – Diane Setterfield

April 05, 2019 2 Comments
Godina je 1887., a uzvodno od Londona i Oxforda, duž čitave obale Temze nižu se malena seoska svratišta. Svako od …
Read More

DRVO LAŽI – Frances Hardinge

September 30, 2018 5 Comments
Otok Vane je obitelji Sunderly trebao poslužiti i kao privremeno sklonište, dok se rasplamsali skandal vezan uz ime velečasnog Erasmusa Sunderlyja ne …
Read More

NIJEMI PRATITELJI – Laura Purcell

January 27, 2018 0 Comment
Kada podvuče crtu, Elsie na raspolaganju stoje ove opcije; mogu je proglasiti krivom za sve što se dogodilo u Fayfordu …
Read More
O MENI
O MENI

Ne želim vam prepričavati knjige; želim vam pričati kako se zbog njih osjećam.

Hvala vam što ste tu. Nadam se da ćete na ovim stranicama, osim pravopisnih pogrešaka, pronaći za sebe nešto lijepo i korisno. :)

Vidimo se na Instagramu!

bibliovca

🙋‍♀️pro-abortion🙋‍♀️
📖 Your excuse for spending too much money on books since 2013. 📖

Iva Rajić - Bibliovca
"Trči, dijete", odvratila je majka, "i ulovi sunc "Trči, dijete", odvratila je majka, "i ulovi sunce. Uskoro ga neće biti."

☀️

"Ali Hester Prynne, odvažne i poduzetne prirode, a usto i tako dugo na samo udaljena od društva nego i od njega odbačena, bila je navikla na takvo slobodno razmišljanje kakvo je svećeniku bilo u potpunosti strano. Ona je lutala - bez staza i bez vodstva - moralnom divljinom prostranom, obraslom i mračnom poput ove neukroćene šume... (...) Proteklih je godina s tog udaljenoga mjesta promatrala ljudske institucije... (...) Sudbina koja ju je snašla bila je i sredstvo njezina oslobođenja. Grimizno slovo bilo je njezina propusnica za predjele kojima se druge žene nisu usuđivale kročiti."

- Nathaniel Hawthorne, GRIMIZNO SLOVO

(Prevela Ira Martinović)
Negdje u šumi, negdje u ovo vrijeme prošle godin Negdje u šumi, negdje u ovo vrijeme prošle godine... 🖤

"She sat at the back and they said she was shy,
She led from the front and they hated her pride,
They asked her advice and then questioned her guidance,
They branded her loud, then were shocked by her silence,

When she shared no ambition they said it was sad,
So she told them her dreams and they said she was mad,
They told her they'd listen, then covered their ears,
And gave her a hug while they laughed at her fears,

And she listened to all of it thinking she should,
Be the girl they told her to be best as she could,
But one day she asked what was best for herself,
Instead of trying to please everyone else,

So she walked to the forest and stood with the trees,
She heard the wind whisper and dance with the leaves,
She spoke to the willow, the elm and the pine,
And she told them what she'd been told time after time,

She told them she felt she was never enough,
She was either too little or far far too much,
Too loud or too quiet, too fierce or too weak,
Too wise or too foolish, too bold or too meek,

Then she found a small clearing surrounded by firs
And she stopped... and she heard what the trees said to her,
And she sat there for hours not wanting to leave,
For the forest said nothing, it just let her breathe."

- Becky Hemsley, BREATHE
"Ovo je ženski tekst. Ovo je ženski tekst, sast "Ovo je ženski tekst.

Ovo je ženski tekst, sastavljen prilikom slaganja tuđe odjeće. Moj um ga pridržava, a on raste, nježan i polagan, dok moje ruke obavljaju nebrojene kućanske poslove.

Ovo je ženski tekst rođen iz krivnje i žudnje, uz glazbenu pratnju pjesmica iz crtića.

Ovo je ženski tekst i pravo je malo čudo da uopće postoji, kao što postoji u ovom trenutku, uzdignut u neku drugu svijest običnim čudom tipkanja. Puki odskok misli koja sada prelijeće iz moga tijela u vaše.

Ovo je ženski tekst, napisan u dvadeset prvom stoljeću. Tako kasno. Toliko se mnogo toga promijenilo. I toliko malo.

Ovo je ženski tekst, koji je istovremeno i caoineadh: žalopojka i radna pjesman hvalospjev, crkveni napjev i tužaljka, jadikovka i jeka, pripjev i himna. Pridružite se."

🖤

"Kada smo se prvi put susrele, ja sam bila dijete, a ona je već stoljećima bila mrtva."

- Doireann Ní Ghríofa, DUH U GRLU
(preveo Krešimir Sučević Međeral)

🖤

Kad se suoči s mogućim gubitkom djeteta prije porođaja, mlada pjesnikinja, dotad potpuno obuzeta odgojem dvoje djece i trudnoćom, započinje potragu za svim što je bila, ili mogla postati. Majčinstvo, u kojem uživa, život svodi na rutinu, neprestanost istih poslova usred kojih je teško izboriti se za svoje misli i za pisanje.

Kako bi pronašla vlastiti glas, kreće u potragu za autoricom poznate poeme, irskom plemkinjom Eibhlín Dubh Ní Chonaill. Stihove koji se prenose generacijama ona izgovara u trenutku kad saznaje da je ljubav njezina života i oca troje njezine djece, među kojima je jedno nerođeno, u odmazdi ubio utjecajni engleski činovnik.

Ispisujući žensku svakodnevicu, dane opterećene brigom o djeci, a potom i još jednom, četvrtom trudnoćom, Doireann Ní Ghríofa u izvanrednom prvijencu Duh u grlu pokazuje i prokazuje različite strane majčinstva, iskreno progovarajući o svim aspektima tog iskustva, neprestano osjećajući prisutnost glasa svoje prethodnice. Potraga za izgubljenom pjesnikinjom neumorna je, kao što je i potraga za vlastitim identitetom: kako se nakon rođenja četvero djece vratiti u vanjski svijet?
Veljača, 2024. godine - imam se čemu veseliti. Veljača, 2024. godine - imam se čemu veseliti.

U zabačenim, planinskim zakucima Sibira, izolirana i neotkrivena već 40 godina živi obitelj ruskih vjerskih fundamentalista. Još otkad su se 1930-ih povukli u osamu, bježeći od opasnosti i varljivih lagodnosti života, roditelji i djeca preživljavali su na hladnoj i škrtoj zemlji, bez ikakvog kontakta s drugim ljudima.

Potpuno odcijepljeni od civilizacijskih napredaka, nesvjesni da se Drugi svjetski rat dogodio, njihova su vjerovanja i znanja o svijetu ostala zamrznuta u vremenu, a njihovi životi potpuno posvećeni vjeri i teškoj borbi za preživljavanje. 1980. godine će ih otkriti sovjetski tim geologa - i to će promijeniti sve.

Jedna od žena u timu - znanstvenica i lingvistica koja je i sama provela život u jednoj drugačijoj vrsti skrivanja - dobila je zadatak pokušati premostiti rascjep između suvremenog života i gotovo zaboravljenog načina života te obitelji iz snijegom okovane šume. U tom pokušaju će joj se opasna i prekrasna divljina razotkriti kao čudnovatija nego što bi ona sama ikada mogla zamisliti i preokrenuti njezin vlastiti život naglavačke.

The Snow Forest je nadahnjujuća priča o obitelji koja pred opasnostima Rusije 20-ih godina prošlog stoljeća bježi u ekstremne, negostoljubive uvjete nedirnute divljine u kojoj autorica propituje koliko je zapravo propusna granica između čovječanstva i prirode. (Ovo je moj traljav pokušaj da prevedem skraćeni sadržaj za one koji ne čitaju engleski. Sigurna sam da će pravi prevoditelj obaviti daleko bolji posao.)

Jedva. Čekam.
7.1.2021. - tada sam u objavi prepričala jednu dr 7.1.2021. - tada sam u objavi prepričala jednu dragu scenu iz tada nove knjige, koja nam je nedavno došla u prijevidu Radhe Rojc Belčec za @vbz_books 

Htjela bih vam ponoviti što sam tada prepričala - važno je. Pogotovo ako vam se čini da uvijek svima sve ide bolje i lakše nego drugima. A možda i ako... ne, križaj - POGOTOVO ako ste uvjereni da tako sjajno odrađujete taj život da biste mogli ovim nesposobnim kretenima oko sebe držati seminare, napisati im knjigu i posvetiti im koju ako-ja-mogu-možeš-i-ti objavu. :)

Ovako je išlo...

Stranac je došao u selo. Čuo je da baš tu povučeno živi nekadašnji legendarni učitelj streličarstva, najveći majstor luka i strijele. Stranac mu je došao pokazati kako je, prateći učiteljevo učenje, dosegao savršenstvo. I zasluženo, i nimalo arogantno, od starca uzeti titulu najboljeg.

Starac je rado pristao na duel.

Izašli su na otvoreno polje. Stranac je odabrao metu, trešnju na 40 metara udaljenom drvetu. Postavio se u savršen položaj, svaki pokret od napinjanja do puštanja strijele bio je čisto savršenstvo. Pogodio je trešnju.

Kada je došao red na starca, poveo ih je dalje, do mosta koji se na vjetru njihao iznad provalije. Starac je stao na sredinu nemirnog mosta, kao metu odabrao breskvu koja se njihala na tek 20 metara udaljenom stablu i pogodio je. Rekao je strancu: "Tvoja trešnja je bila i manja i udaljenija od moje breskve. Ponoviti što sam ja sad učinio ne bi ti trebao biti nikakav problem."

Stranac je izveo sve svoje savršeno uvježbane pokrete i - promašio.

I u onome što mu je starac tada rekao leži poruka koja mi ovih dana grije srce i želim je podijeliti s vama. Rekao mu je da ima vještinu, snagu, mladost, da je ovladao tehnikom, lukom i strijelom. Ali to je možda dovoljno za uspjeh samo kad su sve okolnosti u životu mirne, stabilne i kad čovjeku sve oko njega ide na ruku. Često ne možemo birati uvjete u kojima ćemo voditi svoje vlastite borbe.

Može se dogoditi da, unatoč tome što smo svjesni svojih sposobnosti i uloženog vremena - rezultati naprosto izostanu. I to nas može iznutra razoriti, uvjeriti nas da i sa svojim maksimumom truda nismo dovoljno dobri.

Ali to je sranje - ne kaže Coelho, kažem ja sad. ⬇️⬇️⬇
Video apsolutno van teme. Bez ikakve poante i poru Video apsolutno van teme. Bez ikakve poante i poruke.

Bili smo u gradu, ponijeli smo loptu, uživali smo na suncu, zabavili se, snimali ne znajući hoće išta od toga ispasti kako treba, smijali se. Puno. 🥰 (Ako pogledate do kraja, znat ćete i kakvim situacijama - bilo ih je... 😁)

I saznali nešto zanimljivo - kako lopta na asfaltu ima sposobnost da nasmije i razveseli SVAKOGA, od onih najmlađih u kolicima do onih najstarijih koji idu polako, na štakama.

Nije se našao nitko u čijem je pravcu doletjela, a da je nije vratio s osmjehom. I ponekim trikom. Kad ništa nismo imali, uvijek je netko imao nekakvu loptu. 🥰 

Takav dan, eto. Savršen.

Glazbu odabrao sam Gregory. 😁
Rekla sam ti ja @supermama.martina 🤣 "Znači, Rekla sam ti ja @supermama.martina 🤣

"Znači, Iva, trčanje, pa bajk... Sad plivanje i neki triatlon?"

"Mmmmne..."

Majčinstvo - jebena one-woman-olimpijada - SVE, daj sve... 😁

P. S. - Znam da nije. Metafora je. :)
Volim tu svoju biblioteku dolje, jer su mi tamo po Volim tu svoju biblioteku dolje, jer su mi tamo pohranjenje knjige koje su mi jako drage i želim im se vraćati dokle god sam živa. Za mnoge od njih baš svane dan i potrebno raspoloženje - melankoličan, vjetrovit, slankast dan koji se brzo zagrijava u pravu ljetnu žegu i plan da prošetamo po otoku i - evo. Uzela sam s police i ponijela sa sobom ovu i još jednu. 🥰

Djevojčica Elisa se sa svojom majkom useljava se u dom pjesnika Pabla Nerude; majka će tamo raditi kao spremačica kako bi prehranila njih dvije, a Elisa će promatrajući pjesnika i žene kojima je okružen odrastati u djevojku i ženu. A mi? Mi ćemo kroz njene oči promatrati pjesnika kao muškarca, vlasnika kuće, ljubavnika, mentora, kao i žene koje su utjecale na njega jednako kako je on utjecao na njih. 

Mnogo žena ostavi traga na životu onih koji budu upamćeni, a one nepravedno zaboravljene...

Ipak, sjećanje na njih i na sve što su stvarale je riznica neotkrivenog nadahnuća za one koji ne smetnu s uma da ta riznica postoji i požele je naći, istražiti, udahnuti u svoj kreativni život i tako sačuvati.

Lijepa je ovo knjiga. 🫂

🖤

"Cvijeće je tako tajnovito. Kao ljubav: možeš ga njegovati koliko god želiš, a ono neće rasti ili pak nikne kad ga najmanje očekuješ. Nema objašnjenja. Za toliko toga nema objašnjenja."
🖤
"Poljubila me u čelo i opet sam osjetila miris jasmina. Čak i na njezinom tijelu miris je bio dalek, poput sjećanja na parfem."
🖤
"Delia je bila pomalo poput djevojaka koje su dolazile slušati Nerudu, premda nije pisala. Ni mama ni ja nismo željele biti umjetnice. Ja sam se željela zaljubiti, željela sam da se netko zaljubi u mene, nisam željela biti siromašna. Nisam znala što mama želi. Možda smo, jednostavno, svi željeli nešto drugo od onoga što smo imali."

- María Fasce, ŽENA S ISLE NEGRE (prijevod: Duška Gerić Koren)
@hena_com
Slikala sam s jednim potpuno drugim setom citata i Slikala sam s jednim potpuno drugim setom citata iz knjige "Itaka" Claire North na pameti, ali ovaj moj se parkirao uz bok i izjavio: "Ja isto želim biti na tvojim slikama" i eto... 😁

Pa kad je tako, ima u knjizi i citat koji sam također podvukla jer je jedna vječna istina o konstantnom balansiranju između ne samo ležerne roditeljske permisivnosti i zdravog rizika, već i između snažnijih, upečatljivijih variranja; između entuzijastičnog poticanja svega onoga što će ih zasigurno lomiti, iscrpljivati, zbunjivati, unesrećivati, ali toliko toga naučiti, za toliko toga osposobiti (samo ako ustraju i prežive i nađu zdrav način da s time žive) i između omotavanja tih bića, iz ljubavi dakako - kad nas nisu znali i mogli zaštititi, onda ćemo mi svoje kako treba - u raznorazna neznanja (o složenim i teškim temama), distance (od ljudi, uvjeta, posljedica), ublažavanja, upozoravanja, zastrašivanja i prijekore. 

"Teško je voljeti dijete i znati 
kako ga štititi." - Claire North, ITAKA
(prijevod: Paula Jurišić)

Nekad nam je, čini mi se, lakše podnijeti da se u njihovim očima nikad ne zakrijesi ni strast, idealizam, glad za svijetom i životom, nego da moramo promatrati i razočaranje, nevjericu, tugu, ljutnju, povrijeđenost.

Postane zafrkano ako zaboravimo da jako ih voljeti znači i pustiti ih da - žive. Sa svime što to nosi. 🫂

I opet onaj citat kojem i dalje ne znam naći autora, a koji opisuje naše osobne Itake - dom je mjesto na kojem si uvijek dobrodošla/dobrodošao, čak i kad sve napraviš pogrešno.
Load More... Follow on Instagram
KNJIGA TJEDNA
KNJIGA TJEDNA
OVIH DANA ČITAM
OVIH DANA ČITAM
VESELIM SE OVOJ KNJIZI
VESELIM SE OVOJ KNJIZI
RECENZIJE PO NAKLADNIKU
ARHIVA
In Case You Missed It

LITERARNA ZIMNICA – novi jesenski naslovi

Najbolje knjige pročitane u drugoj trećini 2017. godine

Najbolje knjige pročitane u prvoj trećini 2017. godine

8 najboljih knjiga pročitanih u 2016. godini

VIDIMO SE INSTAGRAMU

Instagram has returned invalid data.

Pratite me na Instagramu!

Copyright @Bibliovca 2017