Nedugo nakon boravka u psihijatrijskoj ustanovi zbog problema sa samoranjavanjem i alkoholizmom, Camille Preaker vraća se na posao novinarke za jedan mali čikaški dnevnik. Kako njen posao obuhvaća pisanje o razbojstvima i zločinima, šef je šalje da sazna više o zločinu – morbidnom ubojstvu djevojčice iz Wind Gapa. Ne postoji nitko bolji za taj zadatak od Camille; Wind Gap je, na koncu, njeno rodno mjesto. Tko bi drugi mogao lakše doći do sočnih informacija od nekoga tko je tamo odrastao i poznaje ljude i kraj? Pitanje je samo do kojih će još neočekivanih informacija doći Camille…

Camille odlazi nerado i boravak u Wind Gapu joj teško pada. Ljudi koji rade u policiji je predobro poznaju, a odnosi s majkom nisu ništa manje mučni nego što su bili davno, kada je Camille otišla za Chicago.
Što se dublje Camille upliće u istragu, to su komadići slagalice koji sjedaju na mjesto sve više uznemirujući; čini se da bi gotova slika, ako ikada bude sastavljena, pred Camilleinim očima ponovno oživjela sjećanja na vlastite traume, a možda i otvorila neka nova pitanja na koja Camille nikada nije ni željela tražiti odgovore.
—o—
Nakon što sam pročitala “Nestalu”, koja me doslovno oborila s nogu, odlučila sam pročitati sve ostale knjige koje je napisala Gillian Flynn, pa sam se vratila na početak, na prvu njenu knjigu – “Oštri predmeti”. I vidim gdje je zaživjela njena posebna vještina – kreiranje ženskih likova koji toliko suvereno vladaju mračnim svijetom zločina i agresivnih psihičkih poremećaja kojima inače vladaju muškarci. Jedino što su žene tim mračnim, nasilnim nagonima prirodale svoju lukavost i manipulativnost. Pravi recept za stvarno jezive, jezive likove. I to je ono što obožavam kod Gillian; likovi su toliko sj…, da se moraš diviti – i njima i autorici koja ih je izrodila iz te svoje glave. Samo što… znate kako uvijek negdje među bookloverima kruži ono pitanje “Da možete, kojeg biste autora pozvali doma na kavu?” E… Još nisam pročitala “Dark places” koju je Gillian napisala, ali već sad mi se čini da ću joj se diviti iz sigurne udaljenosti, a kad pijem kavu, čvrsto zaključati vrata. 😀
Dakle, što je sve tu crno?
Sve.
Prvo, žrtve su djevojčice. Drugo, udavljene su i svakoj od njih su povađeni zubi. Treće, cijela atmosfera u gradu je puna nepovjerenja; odnosi među ljudima, pogotovo među članovima obitelji, su natruli, gnojni i bolni; djeca se ne ponašaju kao djeca – nevino; odrasli se ne ponašaju kao odrasli – odgovorno i zrelo. Toliko stvari je nezrelo izokrenuto.
Camille je godinama psihološki patila zbog prerane smrti svoje bolesne sestre Marian, koju je Camilleina majka, Adora, uvijek i neskriveno više voljela nego Camille. Nakon što je Marian umrla, Adora je sa drugim čovjekom dobila još jednu kćer, Camilleinu polusestru, Ammu.
Amma je prelijepa 13-godišnja djevojčica koja vodi dvostruki život; kod kuće je medena kćer Adori, izvan kuće gnjavaža i napast ostatku Wind Gapa. Ono što bi se inače nazvalo “tipično tinejdžersko ponašanje” ima taj neki ljigavi, uvrnuti, zabrinjavajući odjek… I Amma je, osim toga, đavolski inteligentna.
Adora je majka koja ima stroge kriterije po kojima dodjeljuje ljubav svojim potomcima. Camille tu ljubav nikada nije znala zaslužiti. No, kada jednom shvatite što je potrebno kako bi vas ova žena zavoljela, mislim da biste radije trpili da vam puca zubna caklina od njenog ledenog ophođenja.
Svi oni, kao i cijela ostala zbirka stanovnika Wind Gapa, nit su u krvavom klupku koji Camille pokušava raspetljati. Kada ga konačno jednom raspetlja, Camille će ostati šokirana kamo sve niti vode i kako su međusobno isprepletene.
Ako se baš želite dovesti u stanje duha da tri puta provjerite jeste li zaključali vrata prije nego odete spavati, ne trebaju vam knjige o ratovima, eksperimentima na ljudima, s vampirima i zombijima. Grupa slatkih, uređenih, nesumnjivo lijepih i naizgled savršeno funkcionirajućih žena koje je stvorila Gillian Flynn sasvim je dovoljna. 🙂
Mislim da njene knjige nisu za svakoga, pogotovo ne za osjetljive duše. Znam da postoje čitatelji koji mogu podnijeti i na njih čak katarzično djeluju priče o likovima koji preživljavaju doista mučne i krvave nepravde. No, kod Gillian je to mračno nešto sasvim drugo; ovisnosti i psihološki poremećaji, nasilje – fizičko i psihičko, usmjereno prema drugim i prema sebi.
Obje ove njene knjige koje sam čitala imaju jednu čudnu, pomalo nezdravu atmosferu koju stvaraju nezdravi odnosi (čak i oni seksualni) i nezdravi likovi. Svaka od njih doziva one vaše tamne dijelove sebe koje držite u bunaru negdje u izoliranim i samo vama dostupnim dijelovima mozga. Pa ako imate hrabrosti… 🙂
Da kažem još i to da mi se “Nestala” činila puno, puno bolje pisana i tome se ne čudim. “Nestala” je posljednja i najnovija, a “Oštri predmeti” je prva knjiga. I opet moram naglasiti, prvu sam čitala na engleskom, drugu na hrvatskom i sasvim je moguće da je ta neka hrapavost i neispoliranost u stilu pisanja možda prirodna posljedica prijevoda na ovaj naš malo “grbaviji” jezik. 🙂
E da, još nešto bitno!
Ako, dok čitate, počnete misliti da uspješno razvrstavate likove na žrtve i počinitelje, nemojte se sramiti na kraju, kao što sam se ja sramila. 😉
—o—
I za kraj jedna interesantna vijest.
Već dvije godine se šuška, a ove godine je i potvrđeno – Entertainment One je već okupio tim koji radi na pretvaranju ove knjige u mini-seriju s jednosatnim epizodama. Sad možemo samo čekati da vidimo što će biti od toga i – kada.
Eto ga, dragi ljudi!
Znam da su nas učili da je obitelj pravo čovjekovo utočište, ali istina ostaje da ima takvih familija i pojedinih njenih članova, da ako želimo sačuvati imalo mentalnog i fizičkog zdravlja, treba, brate mili, pred njima zaključat vrata. Kad već ne možemo rešetke.
Luvz!