Čim u krugu dobro potkovanih poznavatelja i tek entuzijastičnih obožavatelja književnosti spomenete poeziju, možete se kladiti da ćete imati priliku uživo promatrati različite varijante zaziranja.
Neki od prisutnih će smatrati da jako dobro poznaju poeziju, ali će zazirati od toga da sa onima oko sebe podijele svoje dragocjene dojmove i znanja jer, eto, kako će to shvatiti netko tko je jednom prilikom izlanuo da su ga nekada zanosili tekstovi pjesama Marka Perkovića Thompsona.
S druge strane, imate one koji vole čitati sve u strofama, rimovanim ili nerimovanim, ali zaziru od iskazivanja interesa prema poeziji jer, eto, u društvu su vrsnih poznavatelja iste, pa da se ne blamiraju.
Imate i one koji maštaju o tome da se okušaju u pisanju stihova, možda čak potajno doma nešto i stave na papir, pa prve napisane verzije frustrirano gužvaju i u njih zamataju ljuske jaja preostale od doručka. Takvi će, čak i ako su već izdali nekakvo prozno djelo (a svjedočila sam ovome u više navrata), na pitanje bi li se ikada okušali u poeziji, brzo podignuti ruke i odmahivati glavom. “Ne, hvala. Ne ja. Moji oskudni talenti nisu dostojni ove forme…”
Šteta je sve to, znate.
Ako smijem ponuditi svoje laičko mišljenje o svemu tome, čini mi se da sve stihove koje čitamo možemo ocijeniti na dvije skale: sviđa mi se – ne sviđa mi se i razumijem – ne razumijem.
Sve ono što sam do sada u strofnoj formi čitala mogla sam uvijek ocijeniti na tim skalama, pa tako imam pjesme i zbirke pjesama koje su mi se sviđale zato što sam ih razumjela; i one koje su mi se sviđale zbog izbora riječi, slika ili samo vještih rima, koje tada nisam razumjela, ali sam ih, svakim novim čitanjem, nastavila razumijevati na nove načine. Postojale su i one koje mi se nisu sviđale, iako sam ih dobro razumjela… Shvatili ste, da ne nabrajam dalje sve moguće kombinacije. 🙂
Ukratko, žao mi je što oko poezije vlada tolika atmosfera zaziranja. Mislim da je ovo najfluidnija i potencijalno najkreativnija forma pisanog izražavanja i kao takva bi dozvolila jako mnogo konstruktivnih razgovora koji bi se poveli oko raskošnih projekcija koje svatko od nas producira čitajući stihove.
I na kraju, pisanje i čitanje poezije može biti jako zabavno, a u ovoj zbirci pjesama Dijane Ćurković osjetila sam upravo to – koliko je autorica bila zaigrana pišući svoje stihove.
Igrala se atmosferom i temama, stihovima obuhvaćala stvarne i izmišljene svjetove, mnoštvo riječi koristila za tek jedan običan životni trenutak, a odmah zatim čitave vječnosti ugurala u nekoliko riječi. Pojedine pjesme pisala je glasom tinejdžerice koja piše u svoj spomenar, pojedine glasom djeteta oduševljenog svijetom, pojedine glasom mlade žene koja postaje sve zbunjenija svijetom u kojem se našla. Pokazala je da sve može biti predmetom i temom poezije.
Kada sam ovu zbirku dobila u ruke, planirala sam svakoga dana pročitati po dvije ili tri pjesme. Na kraju sam zbirku pročitala “u jednom sjedenju”. Moram priznati da mi se dugo nije dogodilo da se čitajući pjesme u više navrata prasnem u iskren smijeh, prepoznavajući sebe u stihovima u koje je Dijana Ćurković uspjela staviti i sentimente i vokabular koji nikako ne bih očekivala u poeziji. Jer su me učili da toga tamo nema. A meni se jako, jako sviđa kada netko dođe i kaže: “Kako nema? Evo (fljas), sad ima.” 🙂
To je, pretpostavljam, čini urbanoj u tematici i suvremenoj u pristupu jednoj klasičnoj formi izražavanja. Znači, moja laička ocjena svakako bi bila ova: sviđa mi se + razumjela sam onoliko koliko je autorica namjeravala da čitatelj razumije.
0 Comments