Postoje neke knjige koje me toliko duboko dotaknu da ih, jednom kada ih pročitam, mjesecima i godinama kasnije tražim u nekim novim naslovima. Ne tražim, zapravo, istu priču, iste zaplete, probleme, izazove i završetke; tražim iste one osjećaje koje su mi te knjige dale. Osjećaj da dišem šire, dublje i slobodnije, da ne samo da se SMIJE reći sve ono što mi leži na duši, sve ono čime mi se um u svojoj nijemoj samoći bavi, već da je netko to i učinio – napisao i ukoričio.

Tražim osjećaj oduševljenja samim čitanjem – stilom koji me očarava. Tražim osjećaj otkrivanja nećeg novog i egzotičnog, priču koja će se pokazati savršenim ljubavnikom mojoj prevrtljivoj i neutaživoj znatiželji koja ne zna za smjer kojim ne smije ići. Tražim ono nešto nostalgično i melankolično, ono nešto što odgovara mojoj kontemplativnoj, samotnjačkoj prirodi. Ali tražim i ono nešto oštro i pobunjeničko, nešto zbog čega tvrdoglavi ovan u meni osjeća divljenje. Ovnovi se, ako niste znali, vole diviti svemu što djeluje poput podignutog srednjeg prsta svemu što želi biti proskriptivno, rigidno, dogmatično.

Zbog toga već preko godinu dana u drugim knjigama tražim ono što su mi dali, recimo, “Plemeniti gospodin u Moskvi” Amora Towlesa i “Sedam muževa Evelyn Hugo” Taylor Jenkins Reid; stalno tražim nešto što su mi dali Ken Follett, J. K. Rowling, Patrick Rothfuss, G.R.R. Martin, Laini Taylor, Katherine Arden, Lois Lowry i mnogi drugi.

I već godinu dana tražim ono što mi je dala Madeline Miller svojom nezaboravnom, prekrasnom “Kirkom”.

Ovom knjigom Natalie Haynes željela nam je pokazati drugi obraz rata; onaj koji također prima udarce, onaj koji također nepovratno propada od umora, gladi i suza, onaj koji često mora živjeti i nakon što se svjetlo u slomljenim očima iznad njega ugasi.

Čitajući dobro nam poznate priče o antičkim herojima, pomislili bismo da su ratovi pripadali samo njima, da su u ratovima samo oni trpjeli, pobjeđivali, gubili i stradavali. A zdrav razum nam govori da se ratovi ne vode u vakuumu, ne vode se na otvorenim pustopoljinama gdje nema nikoga i ničega osim vojske i vojske. Tko su oni drugi ljudi koji su, da tako kažem, protiv svoje volje ucrtani na ratne zemljovide, čije se sudbine odvijaju na marginama tuđih herojstava?

Nakon bitaka broji se i dijeli preostalo oružje, pokradena imovina, osvojena područja. A nigdje se ne zbrajajaju životi i smrti i patnje žena i djece. Kao da su manje bitni od svega onoga što su heroji u ratu osvojili…

Pričajući nam priču o Trojanskom ratu, ali iz perspektive žena koje su u njemu sudjelovale ili na neki način s njime bile povezane, autorica Natalie Haynes prema nama okreće i onaj drugi obraz, tjerajući nas da dobro pogledamo u to ruinirano tkivo.

Zavoljela sam prvu ženu koju sam srela kad sam počela čitati ovu knjigu. Muza Kaliopa – zaštitnica govorništva i epskog pjesništva – ljuta je na još jednog pjesnika koji je od nje došao moliti nadahnuće kako bi pisao o slavi kakvog hrabrog ratnika, želeći se tako uvrstiti među one koji su ostali upamćeni tako što su opjevali život i smrt kakvog heroja. Muškog, dakako.

Kaliopa se ljuti i, ukratko, kaže mu – ili ćeš pisati o ženama, njihovoj snazi i hrabrosti, njihovim patnjama i gubicima i žrtvama, o njihovoj omalovaženoj i potpuno ignoriranoj ulozi u ratu – ili nećeš pisati nikako! I što da “siroti” pjesnik radi? Bilo tko tko želi stvarati, zna da muzu ne smije naljutiti…

Tako ćeš, draga čitateljice, dragi čitatelju, čitati o srcolomnim sudbinama imućnih trojanskih plemkinja, o staricama i djevojčicama, o majkama, sestrama i potpunim neznankama, o Amazonkama koje nagriza krivnja, o bahatim i bezdušnim boginjama, o iskorištenim i napuštenim nimfama, o prokletim proročicama, strpljivim suprugama zaboravljenim zbog slave, o izdanim kćerima.

No, postoji jedna žena o kojoj nećeš čitati – a zbog toga što ju je ovoga puta izostavila gajim posebno poštovanje prema autorici. Prisjetite se Trojanskog rata i svega što znate o njemu i svakoga koga znate u njemu. Ako prekrižimo sva muška imena (o, ti heroji), ostaje nam jedno jedino žensko ime koje znamo – lijepa, prelijepa Helena.

Ponekad se čini da se sve ono što znamo o svijetu svodi na “istine” koje dolaze od moćnih muškaraca i lijepih žena? Čini se da jedino onome što nam govore moćni muškarci i lijepe žene zapravo i vjerujemo… Helenina sudbina je gotovo romantična – žena toliko lijepa da su se mnogi, na dan njezina vjenčanja, obvezali njezinom suprugu da će je braniti ako joj se što dogodi. To se nisu obvezali ni vlastitim ženama ni vlastitoj djeci… Kada je trebalo objaviti rat Troji – ne kako bi se Helena vratila suprugu, već kako bi se osvetila njezina otmica – mnogi muškarci krenuli su rat ostavljajući svoje žene bez supruga, svoju djecu bez oca. Sve radi tuđe žene. Eto, to je tragična moć ljepote.

Natalie Haynes njezinu sudbinu, njezinu priču i njezin glas izostavlja iz ove zbirke. Postoje priče (a bit će ih još) koje opisuju život i sudbinu ove prelijepe žene; tako je lako biti nadahnut – za roman ili za rat – njezinom pojavom. Ono što je postoji su priče o životima svih ostalih žena koje su u sjeni Helenine ljepote ostale nevidljive, nebitne, zaboravljene.

Pripovijedajući o sudbinama fikcionalnih žena za vrijeme i poslije Trojanskog rata, natalie Haynes neumorno inzistira da se te zaboravljene, ignorirane, omalovažene, otpisane priče moraju pričati unatoč tome što, kako sama kaže na jednom mjestu u knjizi, neke priče svoje pripovjedače ne ostavljaju nepovrijeđenima…

“Kirka” i dalje ostaje ideal koji ću tražiti u svim knjigama koje budem čitala, ali “Tisuću lađa” se vrlo tijesno priljubila uz nju. Bez trunke zadrške vam preporučujem ovu knjigu, a ja ću se uskoro prihvatiti njezinog romana “The Children of Jocasta”.

Hvala vam na čitanju, strpljenju i povjerenju! Tipkamo se uskoro!