daniel kehlmann – Bibliovca

ZA IZDAVAČE
PRAVILA
O BLOGU
O MENI
IZ MEDIJA
KONTAKT
FAQ

POČETNA
RECENZIJE
- Po godini recenziranja
  - 2019
  - 2018
  - 2017
  - 2016
  - 2015
  - 2014
  - 2013
OSTALE OBJAVE
PODCAST
Kolumna
MISIJA 2019
Blogging

TREBAO SI OTIĆI – Daniel Kehlmann

September 23, 2017 0 Comment

Uzimam papir i nalivpero i pišem: “Dragi gospodine Kehlmann,

Read More

O MENI

O MENI

Ne želim vam prepričavati knjige; želim vam pričati kako se zbog njih osjećam.

Hvala vam što ste tu. Nadam se da ćete na ovim stranicama, osim pravopisnih pogrešaka, pronaći za sebe nešto lijepo i korisno. :)

Vidimo se na Instagramu!

bibliovca

🙋‍♀️pro-abortion🙋‍♀️
📖 Your excuse for spending too much money on books since 2013. 📖

Rekla sam da se moram vratiti na par stvari u ovoj

Rekla sam da se moram vratiti na par stvari u ovoj knjizi...

16.1.2009., prvo je jedan, a odmah za njom i drugi projektil ispaljen iz tenka pogodio 3. kat obiteljske kuće, ubivši na mjestu doktorove tri kćeri i bratovu kćer.

Ono što će netko tko s čitanjem do tu dogura znati jest koliko je u tom trenutku dr. Abuelaish bio poznat u Izraelu, koliko je ljudi poznavao preko svog posla - ukratko, koliko je veza imao. Rečeno im je, kao i mnogim stanovnicima tog dijela Gaze, da ne napuštaju kuću zbog vojnih akcija, njegova kuća nije bila u zoni vojne operacije.

U kaosu nakon napada, doktor je telefonirao prijatelju, Shlomiju Eldaru, voditelju na jednom od izraelskih TV kanala. Shlomi je tog poslijepodneva u gostima u programu uživo imao Tzipi Livni, ministricu vanjskih poslova. Odlučio je, kontra svih pravila kuće i programa, primiti poziv pred gledateljima... Narednih 5-7min svi su mogli čuti doktorovo "Pucali su mi u kuću. Moje kćeri su mrtve..." i ostalo što je slijedilo.

Shlomi je uredio da se na prijelazu Erez ostale teško ozlijeđene curice prebace na hitne operacije u Izrael. Već u bolnici, pokušavajući saznati ZAŠTO i KAKO se sve to dogodilo, doktor je osjetio da je krenula akcija zataškavanja.

IOF je po nekim sporednim kanalima poručio da je došlo do "grozne pogreške jer oni poduzimaju ekstenzivne mjere kako civili ne bi stradavali". Zatim je uskoro stiglo i "Hamasovi snajperisti su boravili u zgradi i na zgradi, vojska je samo uzvraćala vatru u smjeru iz kojeg je na njih pucano". Što nije istina, kune se doktor. Zašto su onda 2 puta gađali sobu na trećem katu zgade od pet katova? Nedugo zatim stiglo je i "istražit ćemo", što se nikada nije dogodilo. Cijela ulica je, nakon prolaska tenkova, izgledala kao da je na svakoj zgradi sjedilo po 15 Hamasovaca...

Shlomi je rekao da su Izraelci do tada bili nesvjesni i nezainteresirani za patnje u Gazi, ali da su nakon te emisije uživo počeli mijenjati stav. Da je navodno i premijer, Ehud Olmert, plakao. Sumnjam, al' hajd'...

Poanta? Prva: ako ti veze i status doktora ne mogu garantirati sigurnost i istinu o obiteljskoj tragediji, i poštenu istragu, ni pravo da kćeri...⬇️⬇️⬇️

Autor ovog neobičnog stripa, Mohammad Sabaaneh, i

Autor ovog neobičnog stripa, Mohammad Sabaaneh, i sam je bio zatvorenik u izraelskom zatvoru. U ovom stripu su samo neke od priča koje je tamo čuo i koje je uz dozvolu ispričao.

Ono što je posebno vrijedno, osim ovog jedinstvenog umjetničkog djela (linocut printing), su tekstovi na početku i na kraju knjige koji jednostavnim jezikom objašnjavaju do koje mjere je Izrael, od 1967., duboko posvećen oduzimanjem zemlje i tihim, sporim etničkim čišćenjem Palestinaca, kao i to koliko dugo i uporno se Izrael oglušuje na sve međunarodne odredbe (o miru, povlačenju okupacije, ilegalnoj gradnji settlemenata, itd.) koje su ikada donesene protiv te države koja je desetljećima u raznim prekršajima međunarodnih zakona i - nikom ništa. The rabbit hole goes very, very deep. Gore je od najgoreg što možemo zamisliti.

"Settler colonialism acts to dispossess indigenous inhabitants of their historical narrative and legacy, in order to legitimize their confinment in settlements, detention centers, and reservations. And it even goes so far as to engage in extermination by genocide." (written in 2020)

"The occupation has held Palestinians in various prisons, some of them small and called jails; others larger and called towns and villages, which are surrounded by military check points, walls, settlements.(...) The life of the Palestinian has become a hemorrhage between military check points, and between one prison and another."

- Mohammad Sabaaneh

Pošto sam ovakva bolesna generalno beskorisna za

Pošto sam ovakva bolesna generalno beskorisna za išta, dovršila sam je danas. Da bih je od srca preporučila? O, da. Bih. Uz nekoliko svojih opaski.

Znam da je autor (p)ostao poznat kao palestinski doktor koji ne mrzi, koji je simbol potrebe za dijalogom, koji unatoč vlastitoj tragičnoj povijesti i užasnom, nezamislivom gubitku koji je doživio i dalje misli da su Izraelci dobri ljudi (kao i Palestinci), i da židovi i muslimani mogu živjeti skupa, međusobno se poštivati i uvažavati, braniti i podržavati jer imaju toliko toga zajedničkog. Samo što u toj njegovoj poruci postoji problem.

A problem je taj da TA poruka nikad i nije bila problem; da taj aspekt dvije kulture nije jezgra ovog problema. Ne treba kopati daleko u povijest da se naiđe na potvrde da je suživot muslimana i židova ne samo moguć, već je i postojao i cvjetao bi bez ičije intervencije, samo da ga nitko ne ometa, recimo, ultradesničarskom politikom istrebljenja.

Sumnjam da doktor to ne zna, pa pretpostavljam da je, radi pitkosti knjige namijenjene zapadnoj publici odlučio ne ulaziti preduboko u politiku, već ispričati lijepu i tragičnu i istinitu priču koja će postići 2 stvari: pokazati da postoje Izraelci koji ne mrze Palestince i da su obje strane site rata i da žele živjeti u miru.

On je svoje djevojčice izgubio u operaciji "Cast Lead" 2009. godine, 2 dana prije završetka napada. Ta je operacija trajala 3 tjedna, koštala života 13 Izraelaca i oko 1200 Palestinaca, većinom civila. S obzirom da danas znamo da su se od onda dogodili brojni napadi Izraela na Gazu (svake 2 godine u prosjeku, od kojih se operacija "Protective Edge" 2014. smatra najkrvavijom jer je poginulo 73 Izraelca i 2251 Palestinac (uglavnom civili), knjiga i njena poruka meni djeluju poprilično utopistično i naivno. I potpuno promašeno.

Vidjela sam koje je stvari pokušao naglasiti (koje se svakome normalnome podrazumijevaju), ali do mene je doprlo toliko toga drugog, važnijeg, koje upućuje na gorku stvarnost iza svega ovoga, da se zapravo nadam da je baš TO htio "prokrijumčariti" kroz tekst napisan za zapadnjački ukus i odobravanje.

Vrlo, vrlo rado ću vam reći više o tome. Trebat će mi dvije, možda i tri objave.

Znala sam - čim ja, koja ni noću puno ne spavam,

Znala sam - čim ja, koja ni noću puno ne spavam, zaspem iznenada usred bijela dana, da sam za 48h bolesna. Eto. Od sinoć kašljem onako fino, k'o promuklo magare, tako da je moto ovog vikenda: "Nope."
Poza: "prastara mačka na kauču", aktivnost: "counting my blessings" - that will take a while.

Ništa što šetnje po ovom "mom" raju, čaj i skrivanje u biblioteci neće popraviti. Ali tijelo je povuklo ručnu malo. Fair enough.

Fali mi samo jedno 4-5 nekih mojih žena, da ijemo, pijemo i bdijemo do kasno... 🫂

Konačno sam uspjela prikupiti još neke ovog tjed

Konačno sam uspjela prikupiti još neke ovog tjedna; uz onih 15ak koje već imam, sad je ovo već jedna respektabilna kolekcija. 🥰

Ovoga puta ima i slikovnica, zbirki poezije, romana, strip je tu, kao i publicističkog štiva.

Jedva vam čekam prolistati ovu prvu na nekom reelu, samo da ulovim pola sata slobodnog vremena. 🙈

Ima neka da vam je posebno zapela za oko ili ste je već čitali?

Sinoć sam progutala "The Punishment of Gaza" Gide

Sinoć sam progutala "The Punishment of Gaza" Gideona Levyja i, kako nisam mogla zaspati, dograbila sam ovu da je prolistam i - propala. Nestala.

Kao da šetam Gazom i izbjegličkim kampovima, kao da sama prolazim sate i sate ponižavajućeg tretmana na prijelazima Erez i Rafah, koliko je drugačije čitati priču nekoga tko je rođen kao izbjeglica, u izbjegličkom kampu, odrastao u dubokoj bijedi tog statusa i iz prve ruke i prvih redova gledao sve ono što prosječnog Izraelca ne zanima, ono što je Europi i Americi samo brojka, ono što se novinari ne usude prenositi. Život i odrastanje ljudi - djece - koji su okupacijom dovedeni na razinu takvog očaja da ga, kako kaže, ne čude potezi ljudi koji nemaju više što izgubiti i koji, tragičnije od toga, nemaju više što spašavati, za što živjeti...

Znate po čemu je ovaj doktor poznat?

Unatoč svemu što je radilo protiv njega, postao je prvi palestinski liječnik ginekologije i porodništva koji je 1995. primljen na specijalistički vježbenički staž u izraelskoj bolnici Soroka. Poznata nam je iz vijesti - evakuacija ranjenih IOFovaca, prvo mjesto gdje su dopremani pušteni taoci.

A poznat je i po neviđenoj tragediji koja je zadesila njegovu obitelj 16. siječnja 2009. godine... U kasno poslijepodne, izraelski avion bombardirao je Gazu i 2 bombe su pogodile (promašivši koju god metu je IOF mislio da gađa) njegovu obiteljsku kuću i ubile tri njegove kćeri. Četiri mjeseca prije te nesreće, od akutne leukemije mu je, unutar dva tjedna od dijagnoze, umrla surpuga.

Ovo je njegova priča...

Samo iz uvoda, nekoliko paragrafa samo iz uvoda, k

Samo iz uvoda, nekoliko paragrafa samo iz uvoda, kao dodatni kontekst svemu što gledamo - i to od strane jednog izraelskog novinara koji dovoljno dugo i iz velike blizine i to sa one tamo strane prati priču da je dosad mogao milijun puta naći i razloga i načina i podrške u tome da prestane vjerovati vlastitim očima. A nije. Naprotiv.

Ovi ljudi, ovi autori - kao što su Levy, Chomsky, Pappe, Finkelstein, Khalidi, Kanafani, Blumenthal, i mnogi, mnogi drugi - posjeduju desetljetnu riznicu znanja i spoznaja koja ne smije nestati s njima, ako itko želi da se ovaj horor nikada više ne ponovi, ako itko želi sagledati točno odakle ova odvratnost potječe, tko je perpetuira i omogućava i kako.

U ovoj knjizi je Levy za glavni grad rekao ovo: "... Tel Aviv, the most distant point from where we were in the universe, where never a thought is given to Gaza, where its fate never stirs a soul."

Pogledajte samo ove komadiće i ulomke. I pogledajte vijesti. Pogledajte sve čemu ste vlastitim očima svjedočili.

So... Do you condemn 🥷🐢?

Voljela bih da vas ulomci koje dijelim potaknu da potražite i knjige.

Na pitanje si, nakon svega što pročitate, možete sami za sebe odgovoriti.

Vikend je ispao - savršeno. I trajao je bar 4 dan

Vikend je ispao - savršeno. I trajao je bar 4 dana, čini mi se.

A možda sam se samo smrzla na trčanju, pa mi je ta skoro 3 sata razvuklo vrijeme malo...

Našla sam se malo uvrijeđena. I odmah shvatila koliko je to iracionalno, a opet - osjećaj je bio tu, vrlo jasan i prepoznatljiv pa mi je bilo smiješno. Bila sam smiješna samoj sebi.

Naime, dogovor je bio da će on u neko doba krenuti iz Zagreba da me dočeka u Samoboru, pokupi i vrati kući. Jedino tako mi je bilo izvedivo da odem probati otrčati do tamo; ne znam nikoga, a i nisam htjela nikoga gnjaviti da me pušta u kuću da se istuširam i presvučem u nešto što nije kompletno mokro. Kad je vani -2, timing je bitan. Kad prestaneš trčati, nije da baš imaš sve vrijeme svijeta da se šetuckaš okolo.

I tako sam ja, nakon nešto malo više od dva i pol sata trčanja, sjela u topli, zagrijani auto. Koji me je vratio doma za 20ak minuta. Na povratku sam kroz prozor promatrala kako kilometri i kilometri, koje sam korak po korak (a visoka sam k'o Hobit) morala prijeći, zuje pored nas. Film se odmotava unatrag. Tako lagano i tako brzo. I ja sam se našla - uvrijeđena. Kako se usuđuje vraćati me doma ovako brzo, nakon što sam se fino naradila, napuhala i nalaprdala tihih unutarnjih samoohrabrujućih izjava kojima sam si pravila društvo satima? 🤣

Osjećaj kao onaj kad sanjaš da te netko prevario, pa se probudiš napižđen na njega ili nju, a taj netko ni kriv ni dužan. S tim da je meni ovaj moj još i uslugu činio. Pa sam fino uzela taj osjećaj, pomazila ga da se umiri i razmišljala o svim drugim situacijama koje nisu ni približno tako smiješne i slatke i benigne, a uključuju činjenicu da moramo u nešto uložiti 5x više vremena i ići korak po korak po korak po korak, a netko se istim tim putem brzo, lako i lagodno proveze, nesvjestan svega što je od nas taj put tražio...

Samo što mnoge stvari ne moramo. I ne moramo baš tako.
Samo što nismo prošli isti put; istu rutu možda jesmo, ali ta dva iskustva prolaska istom rutom nikada neće biti isti put.

Nisam ja morala do Samobora, baš tako, baš pod tim uvjetima. Ali ništa drugo na svijetu mi nikada neće dati taj skup iskustava i doživljaja kao moj put - duži, teži... ⬇️⬇️⬇️

Ne vjerujem u ove ljudske bogove, ali ovo mi je fo

Ne vjerujem u ove ljudske bogove, ali ovo mi je fora...
Što te ne ubije, skrati ti život za 10 godina, ali ti barem ostavi punu zdjelu crnog humora, da se (s)nađe(š)...

Load More... Follow on Instagram

KNJIGA TJEDNA

KNJIGA TJEDNA

OVIH DANA ČITAM

OVIH DANA ČITAM

VESELIM SE OVOJ KNJIZI

VESELIM SE OVOJ KNJIZI

RECENZIJE PO NAKLADNIKU

Algoritam
Buybook
Disput
Fokus
Fraktura
HENA COM
Iris Illyrica
Ljevak
Lumen
Meandarmedia
Mozaik knjiga
Neptun
Oceanmore
Planetopija
Profil
V.B.Z.
Vuković & Runjić
Znanje

ARHIVA

ARHIVA

In Case You Missed It

LITERARNA ZIMNICA – novi jesenski naslovi

Najbolje knjige pročitane u drugoj trećini 2017. godine

Najbolje knjige pročitane u prvoj trećini 2017. godine

8 najboljih knjiga pročitanih u 2016. godini

VIDIMO SE INSTAGRAMU

Instagram has returned invalid data.

Pratite me na Instagramu!

Copyright @Bibliovca 2017