Moj dragi je prije nekoliko dana, dok je još uvijek boravio u Španjolskoj na aktivnom odmoru, napravio pogrešku – nazvao me na Viber i pitao me što sam radila taj dan i onda, kad sam rekla da sam taman dovršila jednu knjigu, upitao me: “Koju? Je li dobra?”

Onako izmožden i gladan od cjelodnevnog kite-surfanja, morao je odslušati moj zapjenjeni tridesetminutni monolog o ovoj knjizi, a sve je krenulo nekoliko dana ranije, dok je još bio u Hrvatskoj i sjedio na kauču pored mene.

Uhvatila je mene tu večer ona “ne-znam-što-bih-čitala-ali-nešto-moram-čitati” groznica i što god bih od ovih recenzentskih primjeraka otvorila, nikako me nije hvatalo. To znači samo jedno – umorila sam se malo od čitanja radi recenziranja i htjela sam nešto od čega ću zaboraviti kako se zovem, gdje sam i kako je planula vrećica smokija koju je netko neoprezno ostavio na kauču.

Najčešće se tada okrenem onoj svojoj BookDepository polici; tamo je uvijek odlična ponuda zabavnih naslova. “Fragile Lives” je bila možda treća ili četvrta koju sam uzela, a s njom sam se uputila prema kauču zbog prve dvije rečenice predgovora:

“Woody Allen famously said, ‘The brain is my second favourite organ.’ I had the same affinity with the heart.”

Već u predgovoru, Stephen Westaby je spomenuo kako prosječno ljudsko srce ispumpa oko ŠEST TISUĆA LITARA krvi unutar jednoga dana. Pothvat je to koji troši ogromne količine energije. I što se dogodi kada nešto sa srcem pođe po zlu? Ne treba mi ni pola semestra medicine da znam odgovor na ovo pitanje – generalno sranje, eto što se dogodi.

Međutim, prije čitanja ove knjige nisam baš imala pojma o vrstama sranja koja se mogu dogoditi (a vjerujte mi, da sjednete i izmišljate, ne bi vam neka pala na pamet), kamoli o čudima koja kardiokirurzi i medicinski timovi u operacijskim dvoranama izvode kako bi ovu malu pumpu osposobili da za nas radi k’o crnac…

Je li politički korektno još uvijek se tako izražavati?

Nije Stephen Westaby dugo čekao prije nego je pred očima čitatelja rastvorio prsni koš. Prvo poglavlje ima 13 stranica i ja sam plakala dva puta dok sam ga dovršila. Mladi Stephen Westaby, koji još ne zna kakva ga luda i nevjerojatna karijera čeka, upravo je svjedočio tome kako jedno maleno, tek rođeno dijete ostaje bez svoje mame.

O, da. Znala sam da će ovo biti knjiga koju ću pamtiti.

Tu prvu večer sam (povremeno potiho cvileći, da ne skrenem na sebe pažnju svog dragog koji je sa slušalicama na ušima pored mene gledao neku seriju) pročitala pet poglavlja i više nisam imala snage. Doslovno više nisam mogla. Tad sam i otišla na Facebook i napisala nešto tipa “ova knjiga je super, ali život je ponekad stvarno najobičnije nepošteno sranje”.

Do kraja knjige ću se uvjeriti u dvije stvari; život je ponekad stvarno najobičnije nepošteno sranje, a i sam doktor Stephen Westaby tako misli. Samo što on, za razliku od mene, nije imao vremena predahnuti i oplakivati svoje pacijente. Uvijek neka druga obitelj, neki drugi pacijent, čeka svoju posljednju priliku.

Ono što me se najviše dojmilo u ovoj knjizi jest spoznaja koliko je pionirskog posla na području kardiokirurgije, pogotovo na području spajanja moderne tehnologije u održavanju cirkulacije u tijelu, kada srce to više nije u stanju, obavljeno u proteklih nekoliko desetljeća.

Razrogačenih očiju sam čitala kako je doktor Westaby objašnjavao da su u jednom trenutku liječnici shvatili da srčana pumpa ne mora imitirati pulsiranje srca kako bi održavala cirkulaciju.

Doktor Westaby je bio prvi kardiokirurg koji je u Velikoj Britaniji pacijentici u kritičnom stanju ugradio nešto što se zove AB-180 pumpu, čija malena turbina pokreće krv kroz tijelo. No, pumpa ne imitira pulsiranje pravog srca. Julie, prva pacijentica čiji je život spašen zahvaljujući AB-180 pumpi u Velikoj Britaniji postala je poznata pod imenom “Djevojka bez pulsa”. Tako je. Živa, zdrave cirkulacije, ali nigdje pulsa.

Slučajevi koje je doktor Westaby odlučio opisati u svojoj knjizi redom su nevjerojatni, potresni i šokantni, ali duboko poučni. Mnogi nisu završili sretno, ali nitko zapravo nije umro uzalud. Znanje i iskustvo koje je doktor Westaby stekao prihvaćajući pružiti posljednju nadu otpisanima i osuđenima na mučno i bolno umiranje iskoristio je kako bi izveo neke od najnevjerojatnijih operacija. Pionirska saznanja doista traže hrabrost za preuzimanje visokih rizika i plaćanje visokih cijena za stečeno znanje.

Spomenut ću opet ono što sam napisala i u Facebook objavi, nakon što sam dovršila ovu knjigu.

Jedna od stvari koje neću moći zaboraviti jest kako je Stephen Westaby pred kraj knjige napisao kako svaki pacijent koji je u zdravstvenoj krizi želi najboljeg liječnika, najboljeg kirurga, nekoga tko ima ogromno profesionalno iskustvo.

A da bi liječnik imao to ogromno iskustvo, ne samo da mora desetljećima raditi i promatrati što drugi rade, već mora nastaviti raditi unatoč pogreškama. A kada si kardiokirurg, pogreške se ponekad plaćaju u životima. Ne liječničke pogreške, ne pogreške koje nastaju kada doktor ne razmišlja što radi ili radi, kako bi se kod nas reklo, ofrlje. Ljudi koji otvaraju prsne koševe i lubanje teško da nešto rade ofrlje, iako dio toga rade rutinski.

Radi se o pogreškama u genetskom naslijeđu, zbog koje postoje bolesti koje se ne mogu liječiti, koje se ne mogu trajno liječiti ili koje naprave nepopravljivu štetu prije nego što ikakvi simptomi daju naslutiti da je nešto krenulo po zlu.

Ljudi koji kao hitni slučajevi dolaze na operacijski stol ponekad su već jednom nogom u grobu, a ako umru, nije to zbog toga što ih je kirurg tamo gurnuo, nego zbog toga što ih, unatoč nadljudskom trudu, nije mogao zadržati s ove strane…

Saznala sam, recimo, da je u Velikoj Britaniji donesen zakon koji nalaže da stopa smrtnosti pacijenata kod pojedinog kirurga mora biti javni podatak. Ne znam što bih mislila o tome.

Dječji kardiokirurg koji, primjerice, prihvati biti nečija posljednja nada i pristane pokušati operirati malog pacijenta od kojeg su svi digli ruke, riskira da zbog tog svog altruizma ima zastrašujući postotak smrtnosti malih pacijenata. Njegov kolega, ilustracije radi, može, slučajno ili namjerno, zaobići najteže slučejeve i tako popraviti svoju “ocjenu”.

Tko u tom slučaju ima više iskustva?
Tko ima bolju ocjenu kao stručnjak?
Je li u tom slučaju manji postotak umrlih pacijenata dobar indikator kvalitete liječnika?
Kojemu od ove dvojice zamišljenih liječnika biste vi odveli svoje dijete?

Toliko sam naučila čitajući ovu knjigu. Nisam znala da se jedan te isti grudni koš može otvarati baš TOLIKO puta. Nisam znala da beba od šest mjeseci može patiti od niza uzastopnih srčanih udara. Nisam znala da se srce može prekrajati na toliko puno načina kako bi profunkcioniralo. Nisam znala da se može i regenerirati. Nisam znala kako izgleda operacija srca kod žene koja je trudna.

Nisam znala da ljudska bića mogu podnijeti toliko, toliko puno…

Naravno da znam koliko je srce važan organ, ali zapravo nisam imala pojma koliko je srce VAŽAN organ. Naučila sam na koliko načina srce doista može biti slomljeno i da moje, koliko god mi se nekada činilo da će od jada i tuge stati, zapravo nikada nije bilo doista slomljeno.

Onog dana kada sam dovršila knjigu, zapravo, onog trenutka kada sam dovršila knjigu, moje malo dijete je taman spavalo. Otišla sam u sobu i sjedila pored krevetića i prisjećala se onog dana kada sam čekala da transfuzija krvi koju je primao obavi svoje – da rastereti njegovo maleno srce i pluća onog ubrzanog ritma kojima su pokušavali to maleno tijelo održati opskrbljeno kisikom. Prisjećala sam se kako je postajao crven i rumen, kako je disanje postajalo sporije i dublje, kako sam na monitoru gledala kako broj otkucala opada, a zasićenost krvi kisikom raste na 100%.

Pa sam naslonila uho na ta mala leđa i slušala i slušala i slušala i sa svakim otkucajem rimovala po jedno svoje hva-la, hva-la, hva-la…

Te večeri me je moj dragi pita što sam toga dana radila. Nakon što me je strpljivo slušao pola sata, možda i više, samo je uzdahnuo i rekao: “… jedva čekam da dođem doma i da vas zagrlim.”

Znam da sam napisala da ovo nije knjiga za mame skroz malene djece; neke priče su doista izrazito potresne. S druge strane, da je majka šestomjesečne Kirsty pročitala jednu ovakvu knjigu, možda bi ranije znala što nije u redu s njezinom djevojčicom? Srećom, Kirsty je spašena.

A svi smo mi, mislim, dužni naučiti što je više moguće o jednom čudesnom organu. Kada bi barem za svaki organ u tijelu postojala ovakva knjiga…

Znam sigurno da postoji jedna koju želim pročitati što prije. Nova je i već je naručena na BookDepositoryju, a napisao ju je Henry Marsh, liječnih neurokirurg kojeg i u ovoj knjizi spominje doktor Westaby.

A vama ostavljam jedan mali video za kraj. Obratite pozornost na savjet koji doktor Westaby daje na kraju.