Svatko od nas je jednom volio nekoga nevjerojatnoga. Taj netko je, čini se, život živio puno hrabrije, drskije, odvažnije, punije nego mi. I bez obzira na to je li nam ljubav te nevjerojatno osobe bila uzvraćena ili uskraćena, privilegija da je poznajemo, da je susretnemo oplemenila nas je i promijenila zauvijek. Zbog tih nekih ljubavi, naš svijet je širi. No, kako nastaviti živjeti u tom proširenom svijetu bez njih? Kako živjeti u našem životu koji je poprimio nove oblike zbog te osobe koja se tu nije zadržala?

 

Na broju 27 u ulici Montagnard, u stanu gospoda Perdua, postoji soba u koju nitko nije ušao punu 21 godinu. Ulaz u nju zakrčen je policom s knjigama. Tamo u toj sobi stanuje njegova mladost, njegova ljubav, njegovi snovi, njegova sjećanja. I jedan stol zbog kojeg je sve ovo i započeo. Tako bi zauvijek i ostalo, ako pitate Perdua, da nova stanarka kuće – potištena i uplakana ostavljena žena – nije zatrebala bilo kakvo pokućstvo koje ostali stanari više ne trebaju, kako bi opremila svoj novi dom. Perdu je odmaknuo policu s knjigama…

 

 

Perdu je knjižar, vlasnik vrlo neobične, plutajuće knjižare sagrađene u utrobi broda i usidrene na Seini. Kada nije u svojoj asketskoj sobi, dane provodi u društvu knjiga i dvije mačke, prodajući više čarapa za proširene vene nego knjiga, kako sam kaže. Pa ipak, Perdu ima odane kupce i riječ o ovom neobičnom knjižaru i njegovim čudesnim sposobnostima se brzo širi.
On, naime, u samo nekoliko minuta provedenih s vama može prepoznati one osjećaje koji vas muče i tište, ali nemaju imena. I zna točno kojim knjigama se ti osjećaji tretiraju. Njegova knjižara, sasvim zgodno, nosi naziv – Književna ljekarna. Perdu je sposoban pomoći svima. No, jedna osoba je tvrdoglavo imuna na njegove iscjeliteljske moći…

 

 

Kada ga ljubazna nova stanarka obavijesti da je u njegovom darovanom stolu pronašla staro pismo naslovljeno na njega, Perdu, pedesetogodišnjak, osjetio je kako u njemu puca mramorna ploča koju je davno navalio preko rake u koju je zakopao ljubav i bijes, nevjericu i razočaranje, sjećanja na najnevjerojatnije razdoblje svoga života. Već desetljećima je živio u emocionalnoj izolaciji, nesposoban otrpjeti ljudski dodir i nesposoban funkcionirati kao nečiji partner ili blizak prijatelj.
A sada to pismo… Koje 21 godinu ranije nije imao hrabrosti otvoriti, koje je još onda prezirao i na koje je u međuvremenu zaboravio. Morao je. Drugačije nije mogao nastaviti postojati.
A onda, jednoga dana, vrata sobe su otvorena. Mirisi prošlosti i duhovi sjećanja gusto su se zbili i nadvili nad njegovo ustajalo more od života. Jednoga dana, pismo je otvoreno, a oluja pitanja i bolnih pretpostavki uskovitlala se oko njegovog malog broda. Kako bi takvu oluju preživio, mora otputovati u lov na odgovore. A na takav put neće krenuti sam… Pridružit će mu se (sasvim neplanirano) mladi spisatelj, dvadesetjednogodišnjak, kojega je slava snažno zapljusnula i kreativno ga imobilizirala.
Njih dvoje, u društvu dvije mačke, uputit će se u potragu za odgovorima. Tražit će ljubav i inspiraciju, odrješenje i ozdravljenje.
Na tom svom putu naći će, kao i čitatelji, osvježavajuću nepredvidljivost i slobodu avanture. Naći će dobre stare i dobre nove prijatelje. Naći će odgovore na mnoga stara pitanja. Naći će nove početke, ali i završetke. Naći će točke koje treba staviti na neke osobne priče, kao i velika slova za one priče koje tek treba započeti.
—o—
Englesku verziju ove knjige imala sam barem pola godine prije nego što sam vidjela da stiže hrvatski prijevod i odlučila sam čekati s čitanjem. Točnije, odlučila sam prekinuti čitanje na trećem poglavlju i započeti ponovno sa hrvatskim prijevodom. Već sam u tim prvim poglavljima naslutila da sam naišla na nešto jedinstveno i magično i željela sam vidjeti je li onaj tko je knjigu prevodio za hrvatske čitatelje obavio dobar posao. Zato što sam ja jako mjerodavna za takve procjene, jel. 😀 Kako bilo, prijevod je izvanredan! Voljela bih samo da nisam vidjela riječ “podolog”, kao prijevod od “podiatrist”. Mi nemamo podologa. Mi za sada imamo samo ortopeda. 🙂 A sada na bitne stvari…
Jeste li vi vidjeli kako izgleda ova mala knjiga? Sitna je, neupadljiva i pomalo, rekla bih, i neuglednih korica. Ničime čitatelj ne bi mogao naslutiti, kada ne bi čitao preporuke i osvrte na knjigu, kakva izvrsna priča i kakvo jedinstveno čitalačko iskustvo čeka one koji je uzmu u ruke.
Ako je vjerovati mom Goodreads profilu (nekada malo šteka, ali se brzo oporavi), ove godine sam pročitala preko 40 knjiga (ispod mojih očekivanja, ali nekim čudom ipak iznad mojih objektivnih mogućnosti :D). Ovu sam knjigu pročitala krajem godine. Znači, za mjesto na popisu “najboljih 5 knjiga pročitanih u 2015. godini” morala se boriti sa popriličnim brojem naslova. I ova knjiga je s tolikom lakoćom i nonšalancijom odjetjela na jedno od tih prvih 5 mjesta. Pravo VIP ponašanje. 🙂
Jean Perdu je prekrasan lik; izrazito inteligentan, natprosječno perceptivan i duboko empatičan. No, perdu već desetljećima živi zaglavljen u kontradikcijama. Jedini dekorativni predmet u sobi mu je golemi zemljovid, a živi na usidrenom brodu. I on sam je takav. Njegovo sidro je prošlost koju potiskuje, a njegov zemljovid je budućnost u koju ne može krenuti. Zbog toga živi kroz knjige, a kako ne može pomoći sebi, pomaže drugima.
Zbog čega je Perdu postao ovakav?
Susreo je, jednom davno, nekoga koga sam opisala na početku recenzije. Neki ljudi su rođeni kao blistava jezgra životne energije. Takva je bila i Manon. Neobična mlada žena neobične i neutažive gladi za životom, za ljubavlju.
Ljudi kao što su Manon su muze. Oni su puls života u obliku čovjeka. A što se dogodi kada ostanemo bez pulsa?
Manon je otišla, a njezin nagli odlazak je Perduu amputirao volju za životom. I ova neobična ekspedicija je Perduov pokušaj da budućnost izbavi iz grčevitog stiska prošlosti.
—o—
Mislim da je ovo jednao od onih knjiga koje ćete htjeti posjedovati. Ako do sada niste imali naviku podvlačenja ili nekakvog drugog označavanja omiljenih ulomaka teksta u knjizi, mislim da je došlo vrijeme za promjene. 😀 Zapravo, ne znam kako ćete se oduprijeti potrebi da označavate. Ovakav tekst zahtijeva od vas vrlo intiman odnos s onim što čitate jer svako malo naletite na rečenicu koja vas ogoli.
Čitajući, naći ćete riznicu prekrasnih misli o knjigama i snazi čitanja, o ljubavi i preživljavanju, o ženama. Naći ćete nadahnute dijelove o anarhističkoj snazi tanga. Naći ćete talijanske specijalitete u vodenoj žili francuskog juga. Naći ćete žene koje su napola ljudska, a napola mitska bića. I ako budete pomno čitali, naći ćete još svakakva skrivena blaga.
Jedna od najljepših poruka ove knjige meni je jedan postupak dragog Jeana Perdua. Odlazak koji je ujedno i polazak. Početak avanture s namjerom da se završi jedno bolno razdoblje. Život među knjigama je nešto prekrasno i čovjek bi tako mogao živjeti do zadnje svoje sekunde. No, možda nekada dođe vrijeme da se taj blagoslovljeni zaštitni svijet ostavi iza sebe i da se krene u nepoznato? Tuđa herojska djela su divna i nadahnjujuća. Tuđe ljubavi su omamljujuće. Tuđi svjetovi su očaravajući. No, naši svjetovi, naši životi ostaju neistraženi… Za to ne možemo kriviti knjige. Za to smo odgovorni mi sami. Zgodna neka pitanja su zatinjala u meni dok sam čitala kraj ove knjige – jesu li mi knjige, kao što je Književna ljekarna Perduu, bile sredstvo za bijeg? Način da preživim jedno teško razdoblje? Je li vrijeme da se na neki način oprostim s njima i pokušam živjeti neke nove avanture? Ovaj moj blog je bio jedna od avantura o kojima sam sanjala. I ovo je još uvijek jedna iskrena, duboka ljubav i to se neće promijeniti. No, postoji li za mene – za vas – neki novi kurs koji vrijedi pratiti? Neko novo početno slovo? Neka nova ljubav? Neki novi poziv?
Uskoro počinje jedna nova godina. Možda je sada pravo vrijeme da se o ovakvim pitanjima malo porazmisli…
A dvoje najsretnijih među vama će porazmisliti o svemu čitajući primjerak ove knjige. 🙂

KAKO DO KNJIGE? (***DARIVANJE ZAKLJUČENO***)

Na adresu iva@bibliovca.com pošaljite e-mail naslova “MPK” i odgovor na pitanje što vas doziva i to u formi ovog posljednjeg citata. Znači, dopunite:

“Dođi k meni.
________ je bolji/bolja/bolje 
od onoga što se o njemu/njoj govori.”

Ako vam je pitanje previše osobno, izostavite ga i pošaljite mail samo s naslovom. Odat ću vam što mene doziva. Otkad imam ovog malog, jako malo toga zdravoga stignem sebi pripremiti (sada će biti lakše kada i on konačno može manje više papati sve), pa već osjećam posljedice višemjesečnog jedenja gotove hrane. Tako da je moja varijanta ovog gore citata ova:

“Dođi k meni.

Povrće je bolje
od onoga što se o njemu govori.” 😀
Hvala vam! Ljubim vas!