Vjerojatno smo svi pročitali bar jedno djelo Ernesta Hemingwaya, no koliko se nas zapitalo kakva je bila gđa Hemingway, odnosno kakav je zaista bio Ernest? ☺
Postoje određeni stereotipi o umjetnicima i Ernest nije bio poseban, bar što se tiče njegove prirode, u njegov talent nećemo ulaziti jer nam je njegov opus poznat.
U ovom romanu, autorica opisuje život gđe Hemingway u 1. licu, dok četiri poglavlja imaju glas spisateljice. Pa, krenimo s ljubavnom bajkom, koja na kraju ispadne nešto drugačija.

Hadley Richardson je pomalo usamljena, samozatajna mlada žena iz St. Louisa koja do svojih kasnih 20-ih nije pronašla ljubav. Jedna od prvih stvari koje joj je Ernest rekao kad su se upoznali u Chicagu bila je:

Hadley je zaista bila posebna po mnogočemu i potpuno drugačija od Ernestovih budućih prijateljica i poznanica. Ona je lik koji mi se sviđa od početka do kraja knjige, premda ne podržavam sve njene postupke. No, neću suditi, svi smo mi slabi i blesavi kad je ljubav u pitanju, a ona je zaista voljela Ernesta, sa svim njegovim manama i vrlinama.
Na početku njihove ljubavi se dopisuju (pismima naravno jer tada još nije bilo mailova…duh!) ☺
Prvo njegovo pismo glasi: „Ti si na vlaku, a ja ovdje i sve mi se čini praznijim sada kad te nema. Reci mi, postojiš li zaista?“ Romantično…uz malu ispravku u prijevodu ovoga „na vlaku“, ali neću cjepidlačiti, prijevod nije loš, no tu i tamo neke stvari malo „piknu“ u oko ☺
Ja obožavam pisma i zato mi se omakao „awwwww“ kada ju u jednom pismu i zaprosi, nakon čega počinje njihova životna avantura.
Sretni mladenci, Hadley i Ernest Hemingway
Vjenčali su se nakon nepunih godinu dana veze (meni je ipak to malo prebrzo) i preselili u Pariz (na to nemam primjedbu). Pariz je u to vrijeme živa ludnica, pogotovo društvo u kojem se oni nađu – alkohold teče u potocima, svi imaju ljubavnika/cu ili oboje i dan traje duže od 24 sata! Hadley se u tom društvu baš ne snalazi i nerijetko je isključuju iz razgovora. Često su putovali i zaista sam uživala na tim putovanjima sa Hadley jer su putovali u gradove koje sam i sama posjetila: Pariz, Montreaux, Köln…
Oduševilo me kad sam saznala da je Ernest paralelno čitao 8 do 10 knjiga! Ima nas još, zar ne?! Dobro, ne nužno toliko, ali 3-4 su uvijek u opticaju. ☺
On je volio i Turgenjeva, Dantea, Flauberta, Stendhala… čovjek je znao što valja, no nikako mu nije polazilo za rukom da objavi vlastiti roman. Piskarao je za pojedine novine, tu i tamo objavio pripovijetku, izvještao iz Turske o grčko-turskom sukobu, no veći uspjeh je izostajao. Hadley mu je na tom putu bila najveća podrška.
Hadley ostaje trudna i odbija pobaciti, a ideja u početku Ernesta uopće ne veseli. No na kraju se ipak pomiri s činjenicom kako će postati otac (kako velikodušno od njega). Kroz cijelo djelo stajem na Hadleynu stranu jer je on pravo ono stereotipno, neuredno muško, koje gleda samo na sebe i svoje potrebe. Skidam mu kapu za djela, no što se tiče njegovog karaktera… ah, well… valjda od silnog alkohola, tulumarenja i umjetničkog uma i nije znao za bolje.
Ona je tiha, inteligentna, lijepa i mlada žena koja zna svirati klavir, no svoj talent stavlja u drugi plan (ako ne i treći ili četvrti) kako bi Ernestu pružila svu potporu u njegovom radu.
Na ovu i slične rečenice u djelu sam samo kimala glavom jer je djelo o životu, onakvom kakav jeste i kakav može biti…surov, opak i bez tudjeg ramena za plakanje.

S vremenom uspije objaviti roman „U naše doba“, no njihova ljubav počne jenjavati jer je on nevjeran do te mjere da jedno vrijeme održava vezu s njenom prijateljicom (a jest mi i neka prijateljica), te se razvede od Hadley kako bi se vjenčao s njom. Nakon nje je imao još 2 supruge i tko zna koliko ljubavnica. Hadley je imala svoju ljubav života, nekadašnjeg Ernestovog poznanika, a Ernest je pod starost počinio samoubojstvo (u 62. godini).

Hvala na čitanju,

Kija ☺