Davne 1992. godine, Piper Kerman diplomirala je dramsku umjetnost na Sveučilištu Smith i uskoro započela sa nizom honorarnih, niže plaćenih poslova. Nedugo nakon diplomiranja, upoznaje Noru Jensen i s njom započinje romantičnu vezu čak i nakon što sazna da Nora radi kao krijumčar droge za zapadnoafričkog dilera. Piper je mlada, bezbrižna, raspoložena za lude avanture i stalna putovanja po cijelom svijetu sa Norom, koja sve to uspijeva financirati iz odlične ilegalne zarade. 
Nije prošlo dugo vremena prije nego je Nora predložila Piper da za novčanu naknadu prenese novac zarađen preprodajom droge iz Chicaga u Bruxselles. Nakon uspješno obavljenog posla, Nora je procijenila da je Piper spremna i za krijumčarenje droge i već je organizirala transfer. No, Piper je zaključila da joj je i prenošenje novca već bilo previše te je, prije nego li se transfer droge realizirao, vratila u San Francisco i naprasno prekinula sve veze, poslovne i romantične, sa Norom Jensen.
U San Franciscu upoznaje Larryja Smitha, svog budućeg supruga. Šest godina kasnije, Piper ima sretan i stabilan brak, nove prijatelje, stalno zaposlenje. Nitko nikada nije saznao za njenu avanturističko-kriminalnu prošlost. Sve do jednog kasnoproljetnog dana…

Šest godina nakon što je ušla i vrlo brzo izašla iz kriminalno-romantičnog odnosa sa Norom Jensen, Piper je optužena (priznala je krivnju), a uskoro i osuđena za svoje sudjelovanje u aktivnostima narko-grupe. Rečeno joj je da će odslužiti 15 mjeseci zatvorske kazne za djelo koje je počinila, ali se ne zna točno KADA će započeti odsluženje kazne. Piper se kao odrasla žena suočava sa posljedicama svojih mladenačkih odluka – i o svojoj prošlosti uskoro mora obavijestiti obitelj i prijatelje, koji o tome nikada ništa nisu niti naslutili.
Na odsluženje kazne odlazi 2004. godine, kao 34-godišnjakinja – šest godina nakon presude i preko deset godina nakon počinjenja kaznenog djela! Piper ulazi u “korektivnu” instituciju i uskoro ima priliku, u nešto više od godinu dana, iznutra promotriti američki penalni sustav i prosječnu populaciju pripadajućih institucija. Potpuno neočekivano će uspostaviti neobična, ugodna i neugodna poznanstva, ali i duboka, odana prijateljstva.
Piper Kerman piše dosta jednostavno i nekomplicirano, ali pomalo emocionalno odmaknuto i neuključeno. Daje jako mnogo podataka i anegdotalnih primjera iz svog života, ali jako malo introspektivnog praćenja dramatičnih događaja i njihovih utjecaja na njen život. Zbog toga knjiga nije lošija ili bolja, ali ima naglašen izvjestiteljski ton. To knjizi, koja je većinom zapravo non-fiction, zapravo ne može biti prigovor, iako takav način pripovijedanja može postati zamoran i monoton. Sreća (u nesreći?) da je Piper u zatvoru susrela gomilu neobičnih, zanimljivih žena; djevojku od 20 godina koja je već godinu dana provela u zatvoru na Karibima i koja će više od polovice svojih dvadesetih godina provesti za rešetaka zbog krijumčarenja droge; sredovječnu ženu osuđenu na preko 20 godina zatvora zbog mutnih poslova s marihuanom; fitness-fanatike i stručnjake za jogu. Čak i jednu časnu sestru.
Interesantno mi je bilo kroz njenu priču i iskustva promatrati socijalne interakcije u strogo definiranim i strukturiranim uvjetima. Svaka zatvorenica Danburyja (zatvor u Connecticutu gdje je Piper služila kaznu) prolazi ubrzani tečaj službenih i neslužbenih zatvorskih pravila; prvo neslužbeno pravilo je da postoje zatvorska pravila i zatvorenička pravila, i nije pametno prekršiti ni jedna ni druga. Za svaki segment života u zatvoru postoje pravila: higijena, fizički dodir, telefoniranje, posjedovanje osobnih stvari, buđenje i prebrojavanje, zatvorski poslovi, posjeti.
Zanimljivo mi je bilo promatrati koliko brzo zatvorski život istisne iz svijesti vanjski život. Vjerojatno tako mora biti, da bi se osoba što prije prilagodila na uvjete u kojima će živjeti nekoliko godina svog života. Nevjerojatno je vidjeti čega se sve zatvorenice moraju odreći i bez čega sve nauče živjeti. Zanimljivo je vidjeti i bez čega se, čak ni u zatvoru, žene ne uspijevaju odreći. Seks? Ne, nije seks. Slatkiši i tretmani za uljepšavanje. 🙂
Piper Kerman je na jednom mjestu u knjizi komentirala kako je tek kasnije shvatila koliko život u studentskom domu, sa hrpom drugih žena, dobro pripremi osobu na boravak u zatvoru. Dakle, ja sam uvodni tečaj odradila. 🙂 Nadam se da je to dobro upozorenje mom dragom; budi dobar jer mene nije strah višegodišnjeg boravka u skučenom prostoru s gomilom žena. 😉
Sljedeća stvar koje sam postala svjesna čitajući ovu knjigu je malo ozbiljnija – položaj zatvorenica, izvan zatvora i unutar zatvora. Trenutni zatvorski sustav svugdje u svijetu, čini se, voli govoriti o svojim korektivnim utjecajima na život zatvorenika. No, često su sustavi vrlo inertni, nepotrebno okrutni i u najblažem slučaju zapravo neosjetljivi na specifične potrebe pojedinaca. Zatvorska kazna bi samo trebala značiti oduzimanje slobode kretanja osobi. No, najčešće znači puno više od toga. Zatvor oduzima osobi normalne kontakte i slobodu komunikacije sa bliskim osobama, ako je takvih osoba u životu zatvorenice uopće ostalo. Vrlo teško prolaze mlade majke čija djeca ostaju vani u rukama ili obitelji ili instituacija, a ništa bolje ne prolaze ni trudnice koje svoju djecu donose na svijetu u zatvorima.
Osim toga, u većini slučajeva zatvorenice su žene niže razine naobrazbe, nižeg socioekonomskog statusa, a one koje su u zatvoru zbog poslova s drogom najčešće dolaze iz okruženja u kojima se ekonomija uglavnom odvija u svim zamislivim nijansama sive. Većina prilika za zaradu i uzdržavanje samih sebe i svojih obitelji dolazi upravo iz ovakve ekonomije; sitno dilanje, dopuštanje da se razmjene droge i novca odvijaju u privatnim stanovima za malu naknadu, prenošenje novca i poruka.
Žene koje u zatvoru provedu po nekoliko godina imaju specifične i vrlo konkretne brige i strahovanja: borba za skrbništvo nad djecom ili za prava na viđanje djece, nalaženje mjesta za život i zaposlenja nakon puštanja na slobodu, tretman okoline, ostvarivanje prava na daljnje liječenje, ukoliko se radi o problemima s alkoholom i drogama, itd.
Za mnoge žene jedva dočekano puštanje na slobodu nije nimalo idilično. Naprotiv, umjesto olakšanja, osobu okupiraju brojni strahovi i brige. Žene koje se pripremaju za skorašnje puštanje na slobodu (pogotovo nakon duljih zatvorskih kazni) suočavaju se, zapravo, sa vrlo nesigurnom budućnošću. Sloboda nije sloboda ako uvjeti života izvan zatvora pružaju puno manje prilika nego život u zatvoru.
U pismu bivše zatvorenice Danburyja koja je, nekoliko tjedana nakon puštanja na slobodu pisala svojim kolegicama koje su još u zatvoru, stoji i ovo:
—o—
Prošle godine Netflix je započeo s prikazivanjem istoimene serije, utemeljene na ovoj knjizi. Priča je to o Piper Chapman, o životu Piper Kerman, koju glumi Taylor Schilling. Njenog supruga glumi Jason Biggs i neočekivano je ODLIČAN u ulozi Larryja. 🙂
GORE: Taylor Schilling i Piper Kerman
DOLJE: Larry Smith, Jason Biggs
Serija na IMDB-u ima vrlo visoke ocjene (8.5) i vidjela sam da se okolo promovira kao “lezbijska zatvorska drama”. Da, Piper Kerman je bila u romantičnom odnosu sa Norom Jensen, ali kako sama Piper naglašava, to je bila eksperimentalna faza njenog života. Iako je u Danburyju postojao fenomen “gay for the stay”, zatvor nije lezbijsko leglo u kojem nikad ne znaš kad će te tko pritisnuti uza zid. Nedozvoljen fizički kontakt bio je strogo zabranjen; to je značilo da se ne smije zagrliti kolegicu u zatvoru da ju se utješi kada rida. Iako sam tek počela gledati seriju, čini mi se da je samo serija naglašeno gayizirana, valjda da se kontroverznim “podokusom” privuče pažnja nove publike. Nije da se bunim, samo konstatiram. ♥ Žena + Žena ♥ je, što se mene tiče, uvijek dobrodošla praksa. 🙂
Ako nekoga zanima nešto više o životu žena-zatvorenica u Hrvatskoj, može pogledati znanstveno istraživanje “Značajke života i tretmana žena u zatvoru” (Šućur i Žakman-Ban, 2005) i baciti oko na Priručnik za zatvorenika Ministarstva pravosuđa. Čini se i da su se neke udruge odlučile angažirati oko poboljšanja uvjeta života žena-zatvorenica u Hrvatskoj.Toliko od mene danas, dragi moji! Opraštam se od vas pjesmom koju su Piper i kolegice-zatvorenice proglasile neslužbenom himnom njihovih života u Danburyju.

Hvala što ste mi tu i pišite mi svoje dojmove, ako gledate seriju ili čitate knjigu. S obzirom na popularnost serije, čudi me da knjiga nije prevedena… Možda bude uskoro. 🙂

Mah-mah!

Iva