Ljeto je vrijeme za laka štiva. Malo kiše, malo sunca, zapravo ljeto kao da nam kasno počelo. Ostaje mu još kolovoz kako bi popravilo dojam. Manje posla preko ljetnih mjeseci znači i više vremena za knjige? Tako bi trebalo biti, a opet, u stvarnosti je zbilja drugačije. Do sada sam pročitala samo jednu knjigu i rekla bih – nije uopće pravo ljetno štivo. Ali je svakako za preporuku.

Guy Gavriel Kay kanadski je pisac s kojim sam se prvi put susrela dok sam čitala Fionavarsku tapiseriju. Mnogi su mi rekli, kao na primjer u Algoritmovoj trgovini, kako ostala njegova djela nisu toliko fantastična kao Tapiserija tako da sam odustala od njihove kupnje. No nisam odustala i od čitanja istih.
Pjesma za Arbonnu mi je prva došla pod ruku, tiskano izdanje. Zbilja, Pjesma nije ni slična Tapiseriji, ali meni nije ni lošija. G. G. Kay je iskombinirao epske junake, romantične priče, sjevernog kralja podložnog sugestijama i gladnog uništavanja, vjerske razlike u jednu odličnu cjelinu. Svatko od nas ima nekoliko omiljenih pisaca na svojoj listi. Ja svoju još formiram; na njoj su se nalazili samo C. R. Zafon, J. R. R. Tolkien, a sada im se pridružio i G. G. Kay. Ukoliko i vi imate takvu listu, javite mi tko je na njoj i zašto. A sada, vratimo se mi Pjesmi.

 

U izmišljenom svijetu, koji nije toliko fantastičan kao što volim, već inspiriran srednjovjekovnom Francuskom i vremenom trubadura, pratimo kako susret dvoje ljubavnika utječe na živote njihovih bližnjih, ali i cijele pokrajine čak i nakon dvadeset godina.

Mirovni sporazum na sjeveru donosi rat i uništenje jugu, žene gore na lomačama, muškarce se kastrira, ubijaju se djeca… Gdje prođe vojska ostaje pustoš.
Zemlji juga, gdje vladaju žene, gdje se slave pjesme, prirodne ljepote – naizgled je došao kraj. Bez vojske, u stalnim sukobima plemića, jedan čovjek će se suprotstaviti silnoj moči sa sjevera gonjen vlastitim osjećajima i vlastitom prošlošću.

Teško je pisati o Pjesmi bez da se puno toga ne otkrije, a ja to ne bih htjela, samo toliko da vas zaintrigira. Radije bih da sami uzmete knjigu u ruke i uputite se u taj svijet čarobne Francuske, lijepih žena, finog vina, nježnih pjesama, ali i uništenja.

Iako u Pjesmi nema čarobnjaka, vilenjaka, zmajeva, djelo je iznimno. Možda će nekome zasmetati spora radnja, ali tu se više posvećuje pažnje na odnose, ljubav, na razmirice nego na razvoj rata, na njegovo sprječavanje ili obranu.  Moje mišljenje da će Pjesmu više voljeti oni koji inače ne čitaju fantastiku potvrdila sam i na internetu. Pjesmu svrstavaju na zadnje mjesto njegovih djela zbog manjka originalnosti, stoga me jako zanimaju i ostala, te s nestrpljenjem uzimam u ruke Sarantinski mozaik.

Antonela