Spontano sam odlučila na plažu ponijeti ovu knjigu. Jednostavno sam htjela nešto egzotičnije od trilera ili kriminalističkog romana (pročitana dva za redom), nešto što se jednostavno može pratiti i po čemu ću pamtiti ovogodišnju morsku avanturu.

Nakon pročitane „Botticellijeve tajne“ Marina Fiorato je zasjala u mojim očima. Volim njen jednostavni stil pisanja, a opet zanimljive povijesne teme. Volim kada je radnja smještena u Veneciju, iako sam ju posjetila i nije me se dojmila. Da li bi kanali manje zaudarali u neko drugo doba godine (nikako u veljači)?
Marina Fiorato je sigurno očarana Venecijom. Rođena u Manchesteru, porijeklom je iz Venecije, pa ne čudi što je svoje likove smjestila na tu lokaciju i što je junakinja Venecijanka odrasla u Londonu (gdje spisateljica danas živi i radi).

 

—o—

 

„Puhač stakla s Murana“ prati dvije priče. Jedna je smještena u prošlost, u 17. stoljeće kada je Venecija bila lider u izradi stakla. Ljubomorno su čuvali tajne izrade, u stalnom strahu da ih ne otkrije neka od europskih zemalja. Išlo se toliko daleko da su se ljevaonice iz grada premjestile na otok Murano s kojeg staklarima nije bio dozvoljen odlazak bez dozvole. Druga priča smještena je u sadašnjost. Nora je suočena s propalim brakom, najvećim promašajem svojega života. Napušta London kako bi započela novi život, a za novi dom je odabrala Veneciju želeći saznati nešto više o svom podrijetlu.

To je vrlo ukratko. Ali na malo stranica ovog romana stalo je puno, puno više, jer je radnja vrlo bogata. I to je ono što me fasciniralo. Isprepletene priče Corradina Manina, puhača stakla s otoka Murana, koji je zapravo predak Nore (Leonore) Manin, koju pratimo u sadašnjosti.

 

 

Corradino Manin je talentirani umjetnik s otoka Murano. Njegovu obitelj je izdao stric, te je Vijeće Desetorice umorilo sve njegove rođake (čak i strica) radi zaštite Republike. Corradina su poštedjeli jer je vrlo rano počeo pokazivati talent, trebao bi biti vrijedan samoj Republici. Ni jedna Republika ili Carstvo nije se moglo pohvaliti takvom vrijednošću i ljepotom zrcala. I kada se već dokazao kao izvrstan umjetnik koji je uživao u svakom stvaranju, pratili su ga danonoćno. Odlazio je s otoka samo radi narudžbi. Zagledao se u djevojku venecijanskog plemića i ona je rodila njegovu kćer. Puhač stakla i jedna plemkinja nikako nisu društveno prihvatljiv par. Djevojka je umrla pri porodu, a njegova kćer poslana u sirotište.

Corradino je napravio najljepše srce od stakla, crveno srce u srcu. Biti će to njegov dar njoj. Jednog dana biti će zajedno, jednog dana kada ga neće pratiti i kada im neće prijetiti opasnost od Desetorice. Zbog toga je Corradino bio savršen izbor za francuskog kralja Luja, koji je želio venecijanski način izrade zrcala u svojoj novoj palači. Poslan je vrlo sposoban čovjek da pridobije Corradina i dovede ga u Francusku.

 

The Reception of the French Ambassador in Venice by Canaletto

 

Nora (punim imenom Leonora) Manin rođena je u Veneciji, nakon što se njena majka, engleska studentica umjetnosti zaljubila u vozača vaporetta. Ni ta priča nije slavno završila, već se njena majka vratila u London gdje je Nora odrasla. Završila je izradu stakla, udala se za liječnika s kojim je bila kratko sretna. Nije mogla imati djece, te je njen suprug vrlo brzo pronašao zamjenu. Nora je prodala zajedničku kuću, spremila sve stvari u kutije i poslala ih u Veneciju. Nije znala da li je to dobra odluka, ali korijeni su je vukli u tom pravcu. Čak ni mjesec dana što je bila tamo nije bila sigurna je li je dobro odabrala, preispitivala je svoje odluke. A onda je posjetila otok Murano. Ismijana što je tamo zapitala za posao, kupila je prekrasno zrcalo želeći ga poslati majci u London i sebe zajedno s njim zbog silnog razočaranja kojeg je osjetila. Bila je na mjestu gdje je radio njezin predak i to ju je ponijelo. No, vlasnik staklane vrlo brzo se predomislio vidjevši prezime na kartici kojom je plaćala. Manin je još uvijek odzvanjalo u Veneciji. Nora je dobila pripravnički posao, a uskoro je krenula i nova linija stakla pozivajući se na obiteljsku tradiciju.

Sve je krenulo nizbrdo jednim novinskim člankom. Objavljeno je da je njen predak (kojeg je više istraživala nego što je istraživala svog oca) Corradino Manin bio izdajica zemlje i prodao tajne Francuskoj. Norin svijet ponovo se počeo urušavati.

—o—

 

Ovo je posebna priča o ljubavi i obitelji, priča o prošlosti i kako ona utjeće na događaje u sadašnjosti, sve isprepleteno romasom, umjetnošću, ubojstvima, intrigama, podmetanjima. Gotovo da sam osjećala da sam tamo, u Veneciji, u 17. stoljeću; osjećala sam koliko je bio opasan život umjetnika s Murana, ali i općenito život u Veneciji u kojoj je pravdu djelilo Vijeće Desetorice.

Mnogima se priča u sadašnjosti nije nikako svidjela. Navode „presladunjavo“, „iskopirano“. Više ih se dojmila priča iz prošlosti, a moram priznati da je i meni ta puno zanimljivija. Da je Marina odabrala samo priču iz sadašnjosti, bilo bi to vrlo prosječno. Ovako, upotpunjeno s pričom o obitelji iz prošlosti, ovo je jedno vrlo zanimljivo štivo za plažu ili prvi radni dan nakon povratka s godišnjeg.