Imam kod sebe ovaj zadnji broj magazina Storybook, ovaj žuti sa Sarom Renar sa naslovnici, i polako ja njega čituckam, ali glavni razlog zbog kojeg ga još nisam proslijedila dalje jest intervju koji je sa Marinom Vujčić vodila Jelena Veljača. Svako malo mu se vraćam. Tražila sam način da sačuvam neke najdraže dijelove, a da ne trgam stranice iz časopisa. Ionako ne znam gdje bi ih držala i prije ili kasnije bi se zagubile i završile u smeću s ostalim papirima. A mislim da ovakav intervju to nije zaslužio. Odlučila sam onda da se neke stvari najbolje čuvaju kada se dijele – kada vi pročitate što sam ja pročitala, onda to pripada i vama, pa skupa možemo pročitano bolje čuvati. Misli i srce su uvijek bolji skladišni prostor za neke pametne misli nego bilježnice i ladice. 🙂

Iako je cijeli intervju divan i pametan, izdvojila sam 7 citata iz odgovora Marine Vujčić na Jelenina pitanja. Razgovarale su o pisanju i o postajanju autoricom, o gubitku dragih osoba i preživljavanju nakon toga, o životu umjetnika i životu s umjetnicima i o tome zbog čega se na “ženske teme” – u književnosti, filmu, glazbi, razgovoru i bilo kakvom drugom kulturnom i socijalnom kontekstu – i dalje gleda kao na nešto tek malo ozbiljnije od dječje igre.

Evo, uživajte, i ja ću još jednom zajedno s vama. 🙂

—o—

“Za pisanjem sam posegnula kad se otvorila praznina, kad mi je zatrebala paralelna stvarnost jer mi je u pravoj oduzeto više nego što sam mogla podnijeti.”

—o—

“To mi je gotovo voajerska opsesija – da naslućujem ili izmišljam unutrašnje svjetove drugih. Ima dana kad mogućnost skrivanja sadržaja u glavi doživljavam kao veliku moć, a ima i onih kad mislim da je velika šteta da ne iznosimo na površinu sve ono što nosimo u sebi.”

—o—

“Kad godinama živite s nekim koga zanima sadržaj vaše glave i tko vas nastoji odgonetnuti, zatekne vas praznina s druge strane i shvatite koliko se ‘ne računa’ svijet koji nemate s kim podijeliti.”

—o—

“Uvijek me rastuži kad počnem misliti o tome što smo sve mogli napisati da nismo morali ići na posao.”

—o—

“Ako muškarac, bez obzira na to je li astrofizičar ili automehaničar, provodi sate gledajući nogomet, zanimajući se za motore, vježbajući u teretani, komentirajući žene ili ispijajući pivo s ekipom – onda je to legitimno i muževno i ni na koji način ne dovodi u pitanje njegovu reputaciju, a ako se žene (po)zabave odjećom, noktima, kosom ili razgovaraju o muškarcima – to je plitko i površno i diskreditira ih kao intelektualke. Želimo li da nas ozbiljno doživljavaju, moramo se kloniti tih ‘inkriminirajućih’ tema – ali od nas se očekuje da među ljude idemo dotjerane. Pritom je poželjno da prešutimo kako je do toga došlo.”

—o—

“Meni se čini da je na snazi prividna ravnopravnost. Nitko nam ništa ne brani, ali naš rad se drukčije valorizira. U književnosti nas, recimo, često svrstavaju u kategoriju ‘ženskog pisma’ pa to onda zvuči kao da nije prava književnost. U glazbi su žene priznate kao izvođačice, ali autori su uglavnom muškarci. Slično je i na filmu i u kazalištu. Vrata su nam otvorena, ali uvijek je to neki stražnji ulaz.”

—o—

“Tuga zbilja može biti plodno tlo za inspiraciju – ako povjerujete u terapijsku moć pisanja. Ja jesam. Fikcija me spasila od neželjene stvarnosti. Na mom primjeru mogla bi se osmisliti krilatica ‘Što me ne ubije – napravi od mene autoricu’.”

—o—

Oni koje zanima mogu čitav intervju pročitati na web-stranici magazina Storybook.

Hvala, Marina.
Hvala, Jelena.
I hvala svima vama što čitate i pročitano čuvate. 🙂