Znam da nisam jedina. Znam da toliko vas zna točno o čemu govorim kada kažem da me danas, čim sam s prozora vidjela da se preko neba prevlače tamni, glomazni oblaci, počeo preplavljivati nekakav mir. Sve one uskomešane misli su se ili razbježale ili slegle. Zatišje pred oluju događa se i oko mene i u meni. Sigurna sam da nama čitaocima ovakvo vrijeme predstavlja posebnu meteorološko-psihološku oazu. 🙂

Ne znam objasniti zašto je to tako. Mogla bih izguglati, da, mogli biste i vi. Postoje pametni članci napisani na tu temu – zbog čega kišno i olujno vrijeme djeluju tako umirujuće na ljude. Znam da sam ih čitala, ali se ne mogu sjetiti točnih, znanstveno potvrđenih razloga, niti su mi sada jako bitni. Već me obuzelo to divno “baš me briga” raspoloženje. 🙂

“A rainy day is a good day to be in bed with a good book – or with someone who has read one.” – T. K. Lukas

Čim začujem prve kapi kiše po krošnjama i prozorima, čim začujem prve šumove vjetra i prve odrone grmljavine, sve oko mene postaje mekano. Misli više nisu agresivne, potrebe da napravim tristo stvari u sat vremena svedu se samo na disanje i promatranje, kauč postaje udobniji, tijelo traži mekaniju odjeću i tople napitke, a mozak i srce – knjigu. Jedino po ovakvom vremenu, primijetila sam, sposobna sam sjediti i s punom pozornošću i polako čitati rečenicu po rečenicu. Po ovakvom vremenu najviše razmišljam o pročitanome i po ovakvom vremenu najviše pišem o pročitanome. Zbog nečega u toj kiši, tom vjetru i toj oluji osjećam se odvojeno i izolirano, na onaj dobar način.

Po ovakvom vremenu osjećam da “ne moram”. Što ne moram? Baš ništa. Imam dobar razlog da odgodim (pogotovo ponedjeljkom) “rješavanje stvari” izvan kuće. Imam dobar razlog da odgodim i neke susrete koji su mi, kao, potrebni, ali su mi, barem u nekoj mjeri, naporni. Ne, neću to nikada priznati javno. 🙂 Bitno je da me obuzme taj “ne moram” osjećaj i već zbog toga sam dvostruko opuštenija nego što sam bila prije nego je počelo padati ili puhati.

Po ovakvom vremenu, svijet je na pauzi. Imam osjećaj da ne moram ništa i nikoga sustizati; imam vremena za pravu pauzu i odmor od planiranja, kombiniranja, dogovaranja, usklađivanja, balansiranja, nadoknađivanja, natezanja s ljudima i okolnostima. Imam osjećaj da je s druge strane moga prozora dosta toga stalo, pa konačno mogu i ja.

“The person who deserves most pity is a lonesome one on a rainy day who doesn’t know how to read.” – Benjamin Franklin

Po ovakvom vremenu, glazba drugačije dopire do mene. Nekako izravnije i dublje. Mislim da je ovo jedino vrijeme kada mi glazba ne ometa čitanje nego ga pretvara u jedan puno složeniji proces; ono što slušam nekako izoštrava ono što čitam i ono što razumijem i ono čega se prilikom čitanja prisjećam ili domišljam. Naravno da izbor glazbe tu ima svoju ulogu – uglavnom, dok kiši, biram nježnije, sporije melodije, no dok promatram oluju (pogotovo na moru), odgovaraju mi i one malo dramatičnije. Grmljavina i bas su slični; daju jedan vanjski, prirodni puls s kojim mogu uskladiti svoj.

Po ovakvom vremenu manje sam nervozna. Manje sam ustrašena. Manje sam rastresena. Po ovakvom vremenu lakše mi je čitati zahtjevna štiva i lakše mi je doživjeti na sasvim novi način neke već pročitane odlomke koji su me prije toga ostavili ravnodušnom. Čitanje po ovakvom vremenu, barem kod mene, jest sporije, ali nekako kvalitetnije.

“A rainy day is a special gift to readers.” – Amy Miles

Manje sam sklona skrivati ako sam tužna. Najčešće je ovakvo vrijeme upravo ono vrijeme kada mi je se lakše isplakati, bilo od tuge i nemoći ili ljutnje i frustracije. Ono što vidim kroz prozor postaje projekcija mojeg unutarnjeg svijeta i osjećam da sam dobrodošla, da sam “doma”, da sam sigurna.

Lakše mi je i maštati. Lakše mi je zamišljati (i pritom jako uživati) sve ono što ću promijeniti “jednom kad prestane ova kiša”. 🙂 Neću otkriti koliko porazno malo od toga doista kasnije i provedem. Nad tim neuspjesima se isplačem prilikom prve sljedeće kiše ili oluje. 😀

Po ovakvom vremenu lakše je naći priliku da budeš ostavljen na miru. Svi se nekako povuku u sebe, a oni koji su po prirodi iritantno živahni (nemojte se uvrijediti, ali nama introvertima neiscrpna živahnost ljudi oko nas zna oteti svu energiju) su toliko deprimirani vremenom i zaokupljeni proklinjanjem efekta staklenika i ovih “nenormalnih klimatskih promjena”, da nas potpuno zaborave gnjaviti. 🙂

“There’s a sort of melancholy romance to the experience of being lonesome. I think of reading as a kind of romantic alone activity that you’re doing. The image would include being curled up somewhere on a rainy day and you’re reading very intensely involved in a world that no one can see because it’s inside your head.”- Joyce Carol Oates

Idem uživati u ovom vremenu dok još traje… Već vidim da se kiša umara i da se nebo bistri i već vidim da se moje nervozne misli u jatu vraćaju natrag… 🙂