Priča se da je najbolje s čitanjem započeti rano u jutro, čim je prije moguće. Pretpostavljam da to je zbog toga što na taj način osiguravamo da toga dana pročitamo veću količinu različitih tekstova, pa samim time i povećavamo šansu da naletimo na nešto dirljivo, nešto važno.
Ne znam koliko to kod vas pali, ali moje dosadašnje iskustvo mi govori da se one najhumanije misli, najdirljiviji tekstovi i najvažniji naslovi u nas zalete negdje iz mrtvog kuta, pa nam od tog sraza još danima čitavo biće odzvanja.
Ne mogu se više sjetiti kako mi je dan započeo jučer. Jutra mi već mjesecima previše nalikuju jedno na drugo; probudim se prije svih ostalih, ili me probudi brbljanje moga sina.
Kako bez leća ne vidim ništa (imam -9 na lijevom i -7 na desnom oku), prema zvuku, vibracijama i mirisu napipavam svoje dijete u njegovom krevetiću i onako mekanog, bosonogog, baš kad najviše miriše na čiste plahte i nešto bebasto-keksasto, ga bacim na uspavanog tatu i odem mu pripremiti bocu mlijeka.
Ostatak (ranog) jutra je nekakva nezgrapna koreografija pranja i podapiranja, svlačenja i oblačenja, sudaranja po kuhinji dok se otvaraju sva moguća vratašca u potrazi za hranom, pićem i kavom. Sve to s hlačama ili pidžamom na pola guzice, jer se dijete objesilo za nogu i traži da se igra započne odmah.
Nije mi bilo ni na kraj pameti da ću popodne odlučiti skoknuti do Ilice jer mi hitno treba nešto iz jednog dućana. I saznati, taman kad tamo dođem, da dućan više nepostoji. I onda šetati okolo i obilaziti neke slične dućane, da bi iz svakog izašla praznih ruku. I da ću, šetajući (jer duuugo nisam tako besciljno bauljala po gradu, šetala radi šetnje), nabasati na antikvarijat, ući, pogledati preko svog desnog ramena i odmah vidjeti naslov koji želim kupiti.
Tako je knjiga “Sjećanje” Meše Selimovića završila u mojim rukama. Počela sam čitati već na stanici. Ušetala sam u prvi tramvaj koji je došao i poništila kartu. Okupirana čitanjem, nisam ni pogledala je li to četrnaestica, pa sam tek kad je tramvaj krenuo panično (ali tiho, da ne ispadnem veći debil nego što jesam) zvjerala okolo da vidim u kojem sam broju. Dobro je. Četrnaestica. Vratila sam se knjizi.
Dvije stanice kasnije u grlu knedla veličine lubenice, oči toliko pune da se nisam usudila pogledati gore, da mi svi osjećaji ne iscure niz obraze. “Uh… e, jebem ga ja…” ponavljam ono što inače ponavljam kada me nešto ovako razlomi.
Sigurno ste i vi, pogotovo ako ste mame, razgledavale malene ručice svoga djeteta ili čak napravile otiske u glini ili tekućom bojom na papiru. Sigurno ste razmišljale o tome kako li će te ručice izgledati za dvadeset ili trideset godina; što će raditi za život, od čega će se sakrivati, prema čemu će najradije posezati… Nadate se da će maziti i grliti i tješiti i pružati i štititi…
Ako ste ljubitelj knjiga i ako su vam knjige bile treći (a možda i prvi ili drugi) roditelj – a nešto mi govori da jesu – sigurno ste maštali da će malene ruke jednoga dana svoju dušu odmarati među koricama. I sigurno želite malenu osobu, malenoga čitatelja, povjeriti piscima koji pažljivo razmišljaju o djeci i ljudima i njihovim sudbinama, kao što to čini Meša Selimović.
Svima vama koji ste ikada zadivljeno i zamišljeno promatrali male dječje ruke i pokušali iz njih izgatati djetetovu sudbinu – svima vama dugujem ovaj komad teksta koji je slučajnost meni poklonila.
Hvala vam na pažnji. Šaljem puse i blagoslove svim malenim ručicama koje se igraju pod vašim krovovima; neka uvijek budu radoznale i slobodne, umrljane kolačima, bojicama i tintom. Neka uvijek imaju neke druge ruke, velike i male, koje će ih držati i uvijek voditi naprijed, u nešto novo, u nešto bolje.
2 Comments
Tihana
Prokomentirat ću samo jednom riječju: prekrasno.
Iva
<3