Ako sam išta naučila čitajući ovu knjigu je to da barem jednom u životu trebamo preispitati sami sebe, da razmislimo o tome što želimo, a što ne želimo. Postaviti jasne granice i ne živjeti samo za posao.

Treba se posvetiti i ljudima, družiti se, širit poznanstva, ali ne samo ona poslovna. Naučila sam i kako se treba postaviti prema ljudima koji imaju Downov sindrom. Puno sam naučila o tome i to mi je zaista drago. Čovjek ne zna nikad na kakve će ljude naići, ne treba imati predrasude i gledati na njih kao da ne pripadaju našem “normalnom” svijetu. I oni su ljudi, i oni imaju osjećaje i svoje potrebe.

Jasmine je protagonistica ove knjige, a ujedno i pripovjedačica. Ona je tip osobe koja uvijek želi biti zauzeta i imati svrhu u životu, međutim njezin život se okrenuo naopačke po prisilnom odlasku s posla na nešto što se naziva “vrtlarski dopust”. Godinama je radila pokrećući kreativne i nove ideje i nove projekte, no te je projekte češće prodavala nego privodila kraju. To se nije svidjelo njenom partneru Larryju te ju je više vidio kao poslovnu suparnicu nego suradnicu te se tako Jasmine našla na vrtlarskom dopustu. Vrtlarski je dopust situacija u kojoj zaposlenik, koji je dao otkaz ili ga je dobio, nastavlja primati plaću premda mu je u tom razdoblju zabranjeno dolaziti na posao. Služi tome da zaposlenici ne bi mogli ponijeti najsvježije moguće osjetljive podatke kada dobiju otkaz, pogotovo ako prelaze konkurenciji. Iako se nama čini savršeno to da sjedimo doma i za to dobivamo plaću, to i nije baš tako. Jasmine je to potpuno izludilo, osjeća se beskorisno i ima osjećaj da trune.

“Osjećam se kao da skupljam prašinu na nekoj policu dok se svijet vrti bez mene, a ja ga nemogu nikako zaustaviti niti mu se pridružiti. Ne želim da mi mozak obraste mahovinom,  moram ga redovito ispirati zračnim šmrkom da ostane svjež.”

Neki ljudi kad su u očaju posežu za vrećicom čipsa (jedna od njih sam ja), neki za čokoladom, neki za alkoholom, a Jasmine počinje promatrati živote svojih susjedna, a posebno onog tko živi preko puta nje, bahatog radijskog voditelja i DJ-a, Matta Marshala. Išla joj je na živce preglasna pjesma Paradise City Guns’n’Rosesa, koja redovito trešti kad se on vraća pijan doma, gdje ga čekaju žena i troje djece. Žena koja se nakon nekog vremena odseli, a zatim i on izgubi svoj posao.

Kad Mattova žena ode, on nalazi na neki način utjehu u Jasmineinom društvu, ali ne na onaj romantični način. Postupno upoznaju jednog drugo, iako većinu svog zajedničkog vremena provode prepirajući se, mrzeći jedno drugog. Ali ono što je iznenađujuće, upravo ih je ta mržnja zbližila iako to nisu htjeli ni planirali.

“Uvukao si me u svoj svijet, bez mojega dopuštenja, protiv moje volje uključio si me u svoju krizu, u svoje stanje uma, poistovjetio me sa sobom. Time si me posramio jer sam oduvijek smatrala da su tvoje riječi otrov, da su najgore na tebi, da su opasne.”

Jasmine, osim sto voli svoj posao, bezuvjetno voli i svoju sestru Heather koja ima Downov sindrom. Prema njoj se odnosi zaštitnički i spremna je u bilo kojim uvjetima, bez obzira na sve, zaštititi je od svih stvari i svih ljudi koji je uznemiruju. U njenim očima svi će vjerojatno vječno griješiti kada je ona u pitanju. Pokušava ju zaštiti i od vlastitog oca za kojeg ima osjećaj da je u trideset i četiri godine uložio premalo truda u nadvladavanje nelagode kada ju predstvalja drugim ljudima i to djeluje kao da je se srami.

Posebno me se dojmio dio priče koji objašnjava sustav krugova kod Heather, koji očito  funkcionira kod ljudi s ovim sindromom s obzirom na to da imaju poteškoću u komunikaciji i prihvaćanju neznanaca. “Ljubičasti osobni krug” predstavlja prostor pojedinaca, u ovom slučaju samu Heather. Zatim “plavi krug zagrljaja” obuhvaća ljude koje su emocionalno i fizički bliske i zagrljaji su sasvim normalna stvar.  U “zelenom krugu suzdržanih zagrljaja” nalaze se bliži prijatelji i članovi šire obitelji. Slijedi “žuti krug rukovanja” za prijatelje i poznanike i na kraju “naranđasti krug mahanja” za dalje poznanike. Ako Heather dodirne netko čiji dodir ne želi, Heather mora reći “Stop” i ljudi bi to trebali poštivati. To me je naučilo da ako ikada u životu dođem u kontakt s ljudima poput Heather, ne grliti ih, ljubiti, pozdravljati ili slično dok oni sami ne pokažu inicijativu. Heather je bila jako odlučna u svojim postupcima. Kad nešto želi to i napravi. Neki ljudi bi rekli da je to “tipični Downov sindrom”, a Jasmine to shvaća na jedan sasvim drugačiji način, ne diskriminirajući je i ne gledajući na nju kao na osobu s posebnim potrebama.

“Ne možeš jednu osobu definirati jednom karakteristikom: svi smo jedinstveni.”

Iako je Heather puno puta pokazala da sasvim dobro funkcionira sama, da je u potpunosti samostalna, Jasmine je puna straha kada njena sestra treba otići na odmor sa svojim dečkom, za prvi put potpuno sama bez osobne pomoćnice, te je slijedi i zbog toga propušta bitan razgovor za posao i iznevjerava čovjeka koji je uletio u njen životu kao lovac na talente, čovjeka u kojeg se zaljubila. Kad se uvjerila da Heather potpuno normalno funkcionira i sama je shvatila da joj više nije potrebna, ali čvrsto je se drži zato što bježi od same sebe.

“Moža se zapravo očajnički držim nje, tražeći pomoć, bijeg iz vlastitog svijeta. Umijesto da živim radi sebe, preuzela sam zadatak voditi je i glumiti joj majku.”

Jasmine kroz godinu dana shvatila je što je važno u životu, a što nije, na što treba trošiti vrijeme i živce. Upoznala je susjede, najviše Matta, a pomoću njega upoznala je i samu sebe. Ono što je ona prošla, vjerujem da smo svi mi bar jednom u životu prošli.. U nekim sam se trenutcima dobro nasmijala, ali u nekim sam bila i ljuta i tužna. Ipak, priča je jednostavna i bila mi je pravi odmor nakon toliko pročitanih knjiga vrlo teških tema.