Otkako me je “Evanesco” Valenta Pavlića oborio na dupe i ostavio me da tako mjesecima dolazim k sebi, u potrazi sam za zbirkom kratkih priča koja bi na mene mogla imati sličan učinak. Barem dok mladi gospodin Pavlić ne napiše nešto novo.

“Iza svake je ostalo ime” je, meni barem, došla blizu. Točnije, krenula u točnom pravcu tog mog sweet-spota za kratku priču koji imam zahvaliti upravo zbirci “Evanesco”, što je popriličan uspjeh, ako uzmemo moju opsjednutost Valentovim pričama.

No, dok Valentovi junaci poput sjena prolaze svijetom, šapćući svoje priče o izolaciji, žene koje je na stranicama svoje knjige izmaštala Clare Azzopardi pred čitateljem kao da ponosno pokazuju sve svoje ekscentričnosti. Nekako nam, upravo zbog onih bitnih detalja koji mirišu univerzalne preokupacije svakoga od nas, zbog te svoje ekscentričnosti (ili unatoč njoj) ove žene postaju jako drage, jako bliske.

Knjigu sam sasvim slučajno zapazila kad sam jedno poslijepodne u knjižari Arkadija na Trgu u Zagrebu. Društvo mi je, kao i inače, pravio moj neizostavni dvogodišnji praritelj, koji ima nevjerojatnu sposobnost koju dijeli s mnogom djecom svoje dobi – da stalno hoda ili u mrtvom kutu ili se petlja mami među noge.

Naslovnica ove knjige me je, čak i u tom stanju ometenih perceptivnih procesa, uspjela privući. Mislim da sam joj iz trećeg ili četvrtog polusekundnog pogledavanja, jer sam pazila da ovaj mali ne liže i ne baca druge izložene knjige, uspjela pročitati i naslov. Vremena za odluku nije bilo jako mnogo i, priznajem, bila je ovo impulzivna kupnja.

Pokazalo se, srećom, da je tada uspješno posredovala Teta Intuicija i da mi je vrlo brzo nakon što sam započela čitanje postalo jako drago da sam knjigu odnijela na blagajnu.

Što ćete raditi kada otvorite ovu knjigu?

Ono što najviše volite raditi kada čitate – razgovarati. To znači da će svaka žena koju u knjizi susretnete razgovarati s vama normalnim, jednostavnim jezikom; neće vas zamarati kompliciranim jezičnim akrobacijama, nego će vam, baš kao da sjedite na kavi, “običnim” jezikom pričati vrlo neobične priče.

Reći će vam kako svaka od njih ima ime (Sandra, Rita, Gracey…) i kako svaka od njih ima po jedan predmet koji je ključ, pozivnica, ulaznica u ono neobično, u ono ekscentrično u njihovim životima. Za prvu koju upoznajte, za Sandru, taj ključ je upravo – ključ. Točnije, ključevi; Sandra gaji zanimljivu kompulziju – ako ugleda ključ ostavljen bez nadzora, gotovo kao da čuje da je doziva – dođi, pokazat ću ti nešto zabranjeno.

Sandra će vam ispričati upravo o jednom svom putovanju u ono zabranjeno, za ženu pogotovo…

Ženin život i ženina sudbina kao da su vezani uz brojne druge predmete koji naše junakinje ili odvode ili zakivaju za ono neobično i neizbježno i neshvatljivo i nepromjenjivo.

Rita i hrana i posude za kuhanje. Gracey i cipele. Roza i haljine. Ljiljana i seksualna eksploatacija. Margaret i imperativ moralne čistoće. Camilla i ogovaranje. Polly i lutke; šezdeset i tri lutke koje je spašavala i nudila im egzistenciju i nakon što su odbačene, otpisane. Skromnu, ali pak… Baš kao što je to činio njezin idol, čije je ime usijecala u temelje, u ulice grada kojima su se kretale i ona i mnoge druge žene.

Kroz čitavu knjigu gonit će vas nestrpljenje da doznate što znači “pdm”.

Tek na kraju, iz posljednje priče najnevidljivije, najneuglednije, možda i najčudnije i najtužnije od svih žena, doznat ćete da je čitava ova zbirka autoričin skriveni pozdrav čovjeku koji je pomogao njezinoj domovini, Malti, uhvatiti zalet prema modernom društvenom i političkom životu i kojemu mnogi duguju zahvalnost zbog slobode da budu ono što jesu i pokušaju za sebe stvoriti život kakvim žele živjeti.

Zbog toga je zbirka “Iza svake je ostalo ime” savršen primjer spoja izvrsne, suvremene, vitalne i društveno angažirane književnosti, koja ne zaboravlja temelje na kojima počiva njezina sloboda da kritizira ono što je intelektualno skučeno, malograđansko, ušutkavano i ignorirano.

Ako je Malta odabrala kročiti u budućnost u istom ovom stilu, onda je Malta država u koju bi se valjalo ugledati. 🙂