Svi se mi, koji barem neko vrijeme živimo zajedno, povremeno uzmagarčimo. Najčešće baš negdje u vrijeme Datuma: obljetnica i godišnjica, rođendana i blagdana. Umjesto da se radujemo i lijepim ugođajem (i još ljepšim ponašanjem) neku priliku obilježimo, nerijetko se dogodi da se baš tih dana probudimo s očima koje brzo uzumiraju svaku manu, sadašnju i prošlu, i živcima toliko tankim da se ni kap rose ne bi usudila tamo okačiti.

Primijetila je to i autorica ove male slikovnice koju mogu čitati i djeca, ali najozbiljniju pouku iz nje mogu izvući samo pravi magarci – mi odrasli. 🙂

Zaljubiše se nekada davno ova dva magarca jer su jedno drugo savršeno nadopunjavali. Jednakim su jezicima njakali, u istom su se pravcu inatili i potezali, i zbog istih su se razloga u mjestu ukopavali.

I što onda, neba mu, naruši tu idilu? Kad sam pročitala, nisam znala bi li se smijala ili plakala.

Gospodin magarac je prespavao. Njihovu godišnjicu. Srebrni pir, da stvar bude gora, je “čovjek” prehrkao.

Ja u toj fazi pakiram kufere, ali ovi magarci su praktičniji. Nikakvim se pakiranjem nisu gnjavili. Samo su se lijepo posvađali i izvrijeđali, i odmah krenuli u svijet tražiti onog nekog “boljeg od tebe” i “boljeg za mene”.

A onda im se do kraja slikovnice događa ono što se vjerojatno događa svim ženama (možda i muškarcima) koje se sa 35+ godina upuste u traženje svoje druge polovice – gledaš i čudiš se kakovijeh sve životinja ima u bašći Božjoj i pitaš se je li moguće da gospođa Evolucija nikad nije kročila tvojim krajem. Ili, ako jest, koliko je promila krvi u alkoholu imala… 😉

Meni je ova slikovnica stigla na vrata tek nekoliko minuta prije nego smo se nas troje potrpali u auto i odvezli na more, kako bi proslavili djedov 85. rođendan. Dobro da sam je odlučila ponijeti. Pročitala sam je još dok nismo ni naplatne kućice na Lučkom prošli, a nekoliko sati kasnije uvidjela sam da tek jedan pogled na korice ima magičan učinak. Čim bih se počela kostriješiti (a bilo je toga, kako toga uvijek i bude, kada se ode boraviti u društvu šire obitelji) i razmišljati gdje sam to došala, nisam ja za to, nisu oni za mene, nisam ja za njih, nitko nije ni za koga tu, odmah bih se odmagarčila.

Ako ne zbog toga što bih se podsjetila na činjenicu da se, usprkos svim našim povremenim “tovarijadama”, ja i moj magarac zapravo odlično slažemo, onda zbog toga što bih se podjsetila da imam blizu 35 godine i da me, ako ostanem sama, čeka narodno veselje kada bih se u tim godinama upustila u potragu za novim magarcem. Ako ženu pomisao na to ne odmagarči, onda ne znam… 😉

Poruka za magarce: ne budite baš toliki magarci i upamtite ta dva-tri bitna datuma. Ako možete pamtiti u koliko setova s koliko gemova je Ivanišević osvojio Wimbledon i od koga je rukometna reprezentacija Poljske prije par godina izgubila na isti način na koji su to izgubili naši neki dan, onda možete i par datumčića upamtiti. Ne morate na te datume skidati zvijezde s neba, ali ih barem nemojte prespavati.

Evo, Valentinovo nam se približava (pssst, 14.2.) i ako nemate ideju što pokloniti, “Magarci” su odličan izbor. 😉