Znam da se mnogi možda i neće složiti sa mnom – znam da će mnogi pronalaziti dublje poruke u ovoj knjizi, ali meni je ona, najkraće rečeno, ekstreman, augmentiran do apsurda, odgovor na pitanje – koliko se toga u životu lijepim ljudima može tolerirati?

Korede i Ayoola su sestre koje odrastaju uz samohranu majku. Korede radi kao medicinska sestra u lokalnoj bolnici u Lagosu, glavnom gradu Nigerije, a Ayoola… Ayoola je ljubimica obitelji, indolentna ljepotica okupirana sobom i zavođenjem, koje je uvijek uspješno, ali zna završiti loše… Jako, jako loše.

Kad god je jako, jako loše, Ayoola zove jednu jedinu osobu koja zna kako joj pomoći, svoju sestru Korede. Ovo je već treći dečko čije je tijelo i krv Korede pomogla ukloniti… Zašto, pobogu? Zašto, kad je njezina sestra u pitanju, Korede nije sposobna učiniti ono što bi učinila u bilo kojem drugom slučaju, s bilo kojom drugom osobom?

Čitajući ovu knjigu, polako saznajemo za prošlost i obiteljsku povijest koja nam pomaže razumjeti ovu nakaradnu bliskost, ljubav i dužnost koju sestre dijele i osjećaju jedna prema drugoj.

Međutim, ovoga puta policija ozbiljnije istražuje nestanak mladog muškarca koji je dolazio u kontakt sa sestrama i Korede upozorava skrušenu Ayoolu da obuzda svoje ponašanje, ili barem onaj najubojitiji dio njega. Ayoola je svjesna koliko problema zadaje svojoj sestri, ali zna da nije namjerno – neke stvari se naprosto dogode, ona kao da si ne može pomoći…

Njezino postojanje u svijetu naprosto joj je polalo jasnu poruku za što joj se može progledati kroz prste; prekrasno lice najčešće vrlo uspješno odvraća pažnju od krvavih i prljavih ruku.

Kad Ayoola zamijeti mladog liječnika u bolnici u kojoj Korede radi, Korede će postati svjesna da će morati poduzeti neke korake, ovoga puta PRIJE nego je sestra ponovno nazove s dobro poznatom zamolbom. Što će ovoga puta odabrati, pravdu ili odanost? Koga će ovoga puta odabrati, ubojicu ili nevinu osobu? Može li uopće birati? I može li birati drugačije?

Nemam vam puno za reći o knjizi “My Sister, the Serial Killer” – to je jednostavno zabavna, jako dobro napisana knjiga koja se jako brzo čita i koja čitatelja, hvala nebesima, ne ostavlja s osjećajem da je gubio vrijeme i da je čitao nešto bezvrijedno i blesavo, koliko god se radnja i odnosi u ovoj obitelji činili vanpametnima.

Mislim samo da su zorna metafora za puno toga ružnoga što se u svakom spletu odnosa događa, ali prolazi ispod radara – zašto? Tko bi znao zašto… Odgovori na to pitanje su ponekad uvredljivo banalni – netko je naprosto dovoljno lijep, dovoljno imućan, dovoljno moćan na bilo koji drugi način da mu društvo dozvoljava da živi s postupcima za koje bi neki drugi ljudi bili drakonski kažnjeni.

Uvjereni smo da živimo u svijetu gdje o nevinosti bilo koje osobe u bilo kojoj situaciji odlučuju objektivni moralno-etički kriteriji (a mislimo da smo savršeno sposobni za objektivnu usporedbu postupaka s tim kriterijima), a ne naše pozitivne ili negativne predrasude utemeljene na nekim sasvim površnim atributima osobe koja je pred nama.

No što kad shvatimo da to nije baš tako?

N samo da svatko od nas neka neprilagođena ponašanja tolerira i pomaže sakrivati, nego se često postavljamo između počinitelja i posljedice. Zašto to radimo? Dobro pitanje… Odlično pitanje. Pitanje koje će vas, možda, kao i mene progoniti mjesecima nakon što pročitate ovu knjigu.

Knjiga “My Sister, The Serial Killer” ove godine se našla među naslovima nominiranima za dvije laskave nagrade; u širem izboru za Bookerovu nagradu za 2019. godinu (premda nije našla mjesto u užem izboru, objavljenom prije mjesec dana) te u užem izboru za Women’s Prize for Fiction, koju je na kraju osvojila Tayari Jones za knjigu “An American Marriage”. Nagradu je totalno trebala uzeti Madeline Miller za “Circe” – još ne mogu preboljeti.