Hajde da vidimo hoćete li se složiti sa mnom: Svi smo jedva čekali ovu knjigu premda smo znali da nam se nikako neće svidjeti. 😀

Da, želimo čitati SVE što ima veze s Louisom Clark i Willom Traynorom, ta priča je poput droge, ne možemo ih se zasititi i voljeli bismo da je sredina knjige “Tu sam pred tobom” trajala puuuuuno duže, kada već kraj nije mogao biti drugačiji.

A ako nakon onakvoga kraja slijedi nastavak, OK, da, jedva ga čekamo čitati, ali znamo da nam se neće sviđati jer je svaka priča u kojoj Louisa i Will nisu zajedno nedovoljno dobar epilog cijele one odiseje.

No, što je tu je. Svejedno smo pohrlili po ovu knjigu čim je dotakla police knjižara. Htjeli smo vidjeti što je Louisa učinila nakon onog “Just live.” Kada ti TAKAV muškarac kao svoju posljednju želju izrekne TAKAV savjet, onda odeš i pretvoriš se u tsunami i preokreneš si život naopačke i pretvoriš ga u trijumf u svakom pogledu?

E, pa… Eh. Jojo Moyes je spretna, maštovita, ali zločesta spisateljica koja ni likovima ni čitateljima, izgleda, ne želi dati ono što svi od nje očekuju. Nudi im, u svom stilu, nešto mnogo kompliciranije i bizarnije.

Prošlo je osamnaest mjeseci od Willove smrti. Louisa je dala sve od sebe. Premda ju je Willova poruka nježno okrenula i gurnula prema svijetu, žalost ju je brzo sustigla i oborila. Činilo se nije znala gdje bi započela, kako bi krenula dalje. Ljubavna priča s Parizom završila je jako brzo i Louisa se uskoro vratila kući, uselivši se u stan koji je kupila od novca koji joj je Will ostavio te se zaposlila kao konobarica u irskom lokalu u gradskoj zračnoj luci.

Sa svog radnog mjesta je mogla po cijele dane promatrati ljude koji odlaze i dolaze…

Time se Louisa uglavnom i bavila, promatranjem. Isto je to činila one kobne noći, stojeći blizu ruba na vrhu svoje zgrade, gledajući u grad koji se prostirao pred njezinim očima, kada se nečije lice pomolilo iz mraka iza nje…

“U šoku stopalo mi se posklizne na parapetu i težina mi je iznenada na krivoj strani. Srce mi potone, trenutak prije nego što i tijelo krene u istom smjeru. A zatim, kao u noćnoj mori, više nemam težinu u bezdanu noćnoga zraka, noge mi lamataju iznad glave i začujem krik koji bi mogao biti moj…

Krc

A onda se sve zacrni.”

I tako vam završava prvo poglavlje. Obećavajuće. Vrlo obećavajuće.

Evo, Jojo Moyes je konačno Louisi dala priliku za borbu, za korigiranje svog pogleda na svijet i vlastiti život. Evo prilike da se Louisa još jednom trzne i pokuša zauzdati vlastiti život i okrenuti ga u smjeru u kojem joj je Will pokazao da život može ići. To je, recimo, verzija koju bih prihvatila kao povoljan B-ishod, kada već A-ishod (Will + Louisa = zauvijek zajedno) nije moguć.

Samo što nakon prvog poglavlja cijela priča ode u nekakvom, barem za mene, razočaravajućem smjeru.

E, da se sad odmah opravdam malo. Super mi je knjiga. Jojo Moyes super piše. Obožavala sam posjetiti stare likove i vidjeti što se s kojim od njih dogodilo.

Svidio mi se i taj snažan naglasak na realnosti – da, žalovanje je teško. Da, mnoge naše odluke da si život okrenemo za 180 stupnjeva, zapravo završe tako da se više puta okrenemo za 360 stupnjeva. Da, osjećaji poleta i nadahnuća su jedno, no svakodnevica, ona uzastopna, neumoljiva svakodnevica, je nešto drugo.

Voljela sam promatrati i tu, kako je Louisa sama zove, tihu melankoliju u razmišljanju o prošlosti i budućnosti, kao i određene osjećaje mirenja za posljedicama njezine odluke koja je naizgled samo bila privatna, nešto između nje i Willa, ali je zapravo postala dio vrlo javnog razgovora o njihovom “slučaju”.

No, nije mi se svidjela uloga koju je Jojo opet navalila na Louisina leđa. Htjela sam malo više za nju. Htjela sam da se stvari ovoga puta malo više vrte oko nje same. Ovako se činilo kao da joj je Willova poruka pokazala sve ljepote svijeta, a onda joj je njegova prošlost (o kojoj Louisa ništa nije slutila) stavila povodac oko vrata.

Čak nisam imala osjećaj da joj je autorica dala nešto Willovo što bi bilo samo Louisino i što bi joj poslužilo kao oslonac za dalje. Imala sam osjećaj kao da joj autorica sama ne dopušta da se iskoprca konačno iz te samaritanske uloge, da učinilo bilo što drugo osim da se za nečiju dobrobit žrtvuje.

Unatoč tome što me ova knjiga nije baš ispunila po pitanju sadržaja i značenja, ispunila me je Moyesičinim načinom pripovijedanja i humorom u neočekivanim situacijama.

No, mene bi zanimala, recimo, knjiga koja pokriva onih 18 mjeseci Louisinog života, između Willove smrti i onog “krc”. Što se dogodilo? Što je pokušala? Što se događalo u Parizu? Je li planirala kamo putovati? Što je željela raditi? Što je to SVE što je zapravo propalo i za što nije imala snage ni volje?

I, kad smo već kod toga, reći ću otvoreno – savršeno bi mi bilo prihvatljivo i da autorica kaže nešto poput: “OK, nije vam se svidjela ova verzija ‘života nakon Willa’? Nema problema, napisat ću vam još jednu, sasvim novu i sasvim drugačiju, može?”

Može, Jojo! Naravno! I to što prije! 🙂