Allan Lundberg, jedan od stanovnika Borunde, brižno njeguje nekoliko zabluda. Prva je, a to je jasno valjda svima osim njemu, da u njemu čuči vrlo nadaren spisatelj. Toj svojoj zabludi želi pokloniti jedno prozno djelo koje će se, ne zna siroti Lundberg, dotaknuti nekoliko drugih zabluda u koje vjeruje.

Jedna od njih kaže da je Borunda jedno posebno malo mjesto koje tek izgleda obično, izolirano i zabačeno. Zapravo se u Borundi može puno toga vidjeti.

Kada biste neke od stanovnika Borunde uhvatili dok mrmljaju sebi u bradu, čuli biste jedan sasvim drugačiji, daleko realniji doživljaj Borunde…

Allan Lundberg također vjeruje da je Borunda jedna prisna i topla zajednica u kojoj svatko savršeno poznaje svakog drugog i ljudi se međusobno poštuju, čak i onda kada se oko nekih stvari ne slažu. A on, glavom i bradom (i olovkom, vjerojatno), napisat će kroniku tog šarmantnog malog naselja koja će, čitatelju uskoro postaje savršeno jasno, ako i bude dovršena, potpuno ostati slijepa na pravo stanje i odnose stanovnika Borunde…

Istina je da se čitatelju čini (odnosno, barem se meni činilo) da sam, upoznavajući pojedinačno stanovnike Borunde, postala svjesna da sam otkrila mjesto na koje odlaze sporedni likovi iz romana Stephena Kinga i Deana Koontza. Oni koji nisu sasvim blesavi ni homicidalni, ali su poprilično ćaknuti, uvrnuti, čudni, ekscentrični…

Skoro stogodišnju staricu koja uhodi mlađe muškarce po naselju, vozeći svoj automobil kroz naselje kao da Ronnieju Peteresenu želi oduzeti nadimak “SuperSwede”? Borunda je ima. Osvajača pravog malog bogatstva na lotu, incidenta zbog kojeg je pola naselja prestalo vjerovati u ikakvu kozmičku pravdu? Naći ćete ga u Borundi. Djevojku koju njezin dragi toliko snažno voli, toliko jako i snažno, da od te ljubavi svako malo krvari sjedeći na zahodskoj školjci? Allan Lundberg vjerojatno nikad ne bi pogodio da takva osoba postoji u Borundi.

Premda sada već znam da HENA COM izdaje kvalitetna štiva i premda me naslovnica oduševila, moram priznati da sam iz nekog razloga bila skeptična prema sadržaju knjige; onom sadržaju kojeg sam zamišljala kada sam pročitala ime autora. Čovjek mi je savršeno nepoznat, a i moja iskustva s tim sjevernoeuropskim autorima nisu polučila bogznakakva ugodna čitalačka iskustva.

I baš volim te dane kada podmetnem nogu nekim svojim čvrsto osovljenim stavovima, da ne kažem predrasudama, osobito ako su u pitanju knjige i spisatelji.

“Negdje drugdje u Švedskoj” je zanimljiv, lagan i spretno napisan roman kojeg karakterizira i panoramski prikaz međusobnih odnosa stanovnika Borunde, kao i krumpni plan vrlo intimnih detalja iz njihovih života. Izvrsna karakterizacija likova pomogla je da scene ostanu pedantne i jasne, a koncept izlaganja pojedine priče i izmjena perspektiva likova stvorili su idealnu temperaturu u kojoj su likovi dobili i dodatnu dimenziju. Hans Gunnarsson je na taj način vrlo zgodno otklonio bojazan da će ih čitatelj brzo i lako podijeliti na pozitivce i negativce.

Teže ih je, međutim, odvojiti na vrlo čudne, ali bezazlene i na one doista opasne…

Iznenadilo me je koliko brzo sam uronila u knjigu i koliko brzo sam došla do kraja. Ha. Čini se da ipak ima kakav prstohvat talenta u tim švedskim piscima… (stavljam na glavu kacigu i čekam…) 😀

Okeeeej, okej, zaboravila sam da obožavam Fredrika Backmana. 😀

Okej, okej, priznat ću vam Strindberga, Selmu Lagerlöf i svakako Astrid Lindgren. Jens Lapidus je zgodan, ali ga nisam čitala.

Priznat ću i Hansa Gunnarssona sada i to samo zbog jedne sitnice u knjizi koja me je, kad sam uočila da se javlja u pravilnim razmacima i da uvijek prati najdramatičnije scene u knjizi, počela i nasmijavati.

Prvi put mi se dogodilo da jedan element, koji je sastavni dio zvučne kulise svih ovih priča, izaziva jedan komičan efekt i svaki put kada se pojavi, stavlja stvari u perspektivu. Možda im se i malo ruga. Sigurna sam da ćete ga, pažljivi moji su-bookloveri, i sami zapaziti ako se s Hansom Gunnarssonom prošetate do Borunde.