Da me pitate o čemu se radi u onih 266 stranica ove knjige, vjerojatno bih jedno dvadesetak sekundi pokušavala smisliti odgovor i na koncu vam rekla: “Ni o čemu.”

Ne bih vam to rekla zato što mi se ova knjiga toliko slabo svidjela da sam i zaboravila što u njoj piše i o čemu se u njoj radi. Ne, ne, ne. Dobro pamtim i knjige u kojima nisam ni približno toliko uživala kao u ovoj.

Kako onda ne mogu reći što se tu posebno događa? Zato što se zapravo ništa posebno i ne događa.

Ubojstvo? Ne. Tajanstveni nestanak drage osobe? Ne. Iznenadna terminalna bolest koja eksplodira usred velike ljubavne priče? Jok. Velika ljubavna priča? Daleko od toga. Nekakav drugi traumatičan događaj? Nema ovdje nikakvih događaja snažnog emocionalnog naboja. Fenomenalan, vrtoglav i neočekivan preokret u zbivanjima? Nope, nema ni toga.

Pa što mi se onda toliko svidjelo u ovoj knjizi?
Sve.

… OK, Iva, jel’ ti nas sad malo za…?

Ni najmanje. Još uvijek smišljam kako da vam objasnim zbog čega me knjiga, u kojoj se i ne događa bogznašto, toliko okupirala da ću je svrstati na popis najboljih pročitanih u posljednjoj trećini 2018. godine.

Priča je ovo o dvoje ljudi, mladiću i djevojci, muškarcu i ženi. Nije ljubavna priča, ali ima i ljubavi i seksa, a počinje u vrijeme kada su oboje pohađali istu srednju školu. Connell je bio sve ono što Marianne tada nije bila – društven, prihvaćen, dobrodošao, popularan, tražen, priželjkivan. Marianne je… Marianne je bila čudna, a svi znamo da mladi ljudi srednjoškolske dobi imaju poseban nos za “čudno” kod nekoga. I znamo da im to “čudno” rijetko kada opraštaju. Znamo i da, ako je moguće, to “čudno” vole, ako ikako mogu, iskorištavati za neke svoje sitne privatne ciljeve.

Već na samom početku knjige jasno je čitatelju da je Marianne neobična, ali na jedan poseban način koji ga vabi da se, čitajući, okrene sebi i upusti i temeljito preispitivanje vlastitih misli, stavova i osjećaja. Marianne je dobra u jednome – u hladnim analizama vlastitog unutarnjeg života, premda nije hladna osoba, premda ne vodi jedan hladan i nesretan život. No, svaka njezina observacija vlastitih unutarnjih stanja (ali i okolnosti u kojima se našla) odaje da je Marianne vrlo inteligentna i oštroumna mlada žena.

Svaka njezina observacija hrabri nas ili izaziva da pokušamo u sebi i vezano uz sebe odgovarati na slična pitanja. Je li vam se, recimo, ikada dogodio ovakav osjećaj?

Jeste li se ikada pozabavili ovakvim mislima, da ne kažem maštarijama? Je li vama ikada itko bio toliko lijep da biste rado promatrali kako izgleda dok vodi ljubav čak i s nekim drugim? Jeste li ikada toliko uživali u promatranju nekoga tko vam je privlačan da vam je potreba da ga baš vi posjedujete postala sasvim sporedna?

Sigurna sam da je nekada zatreperila u vašim glavama baš ovakva misao; ovakva, ali i druge, mnogo čudnije od nje. Sigurna sam da ste brzo zatreptali ili skrenuli misli na nešto drugo, nešto uobičajeno, da niste ovu pomisao razvijali dalje u čitavu jednu unutarnju fantaziju. Sigurna sam da niste nikome govorili o tome. Sigurna sam da niste previše preispitivali – normalni ljudi to ne čine. Nažalost. 🙂

Što se još u knjizi događa?

Connell i Marianne odlaze studirati na isto mjesto, na dublinski Trinity College i tamo se, tiho, ali neumoljivo, stvari potpuno mijenjaju. Connell je taj koji se ne snalazi, koji se loše uklapa, koji je nevidljiv i kojemu je teško. Marianne je, međutim, procvjetala, intelektualno i društveno. Kako? Jer ako pitate Connella, ta čudna djevojka se nije puno promijenila…

No, ovdje nailazi na ljude kojima je njezin način razmišljanja fascinantan, hrabar, izazovan, vrijedan divljenja i zavisti. Connell i Marianne nastavljaju sa svojim neobičnim odnosom kojeg niti jedno od njih ne zna kako nazvati i čitatelju postaje jasno da je upravo ovo glavna tema ove lijepe knjige.

Kako se zove odnos između dvoje ljudi koji se vole, koji brinu jedno o drugome, koje povezuje dug i složen seksualni život, a ne pripadaju jedno drugome i ne osjećaju potrebu da budu skupa?

Nije li takav odnos između dvoje ljudi težak, kompliciran i bolan za najmanje dvije strane? Kako je moguće da nije? Kako je moguće da takav odnos bude jedan od najkonstruktivnijih odnosa između dvoje ljudi, dok je istovremeno i dalje uvrnut i zbunjujuć? Koliko zbunjujućih i lijepih odnosa i osjećaja namjerno ugušimo samo zato što ne znamo kako bismo ih nazvali, samo zato što se ne daju ugurati u one uobičajene odnose koje vode normalni ljudi?

To vam je ono što se događa u ovih 266. stranica – upoznaje se jedan neobičan (ili sasvim običan?) odnos između dvoje običnih (ili sasvim neobičnih?) mladih ljudi. Nedovoljno interesantna, već pretresena tema, kažete možda? I sama sam, čitajući opis i sažetak knjige, mislila isto.

Niste u krivu. Ali zašto onda nisam mogla ostaviti knjigu kad god bih je primila u ruke i gdje god bih je otvorila? Zbog prepoznavanja? Zbog pukog voajerizma?

Mislim da je zbog dvije žene, zapravo – zbog Sally, koja piše tako lijepo da gotovo svaki prizor tako paše mojoj melankoličnoj duši i zbog Marianne, čija me hrabra introspekcija, a možda i blagi mazohizam, podsjećaju na mene. Barem na onu mene kakva sam nekada bila. Na onu mene koja mi toliko nedostaje… Na onu mene čiji je unutarnji život bio složeniji, raznolikiji, kontradiktorniji i bogatiji.

Na onu mene koju su normalni ljudi izbjegavali. 😉

Knjiga “Normal People” prošla je (i još uvijek prolazi) vrlo zapaženo. Protekle, 2018. godine našla se u širem izboru za prestižnu Man Booker nagradu. Na istom tom popisu se našlo zaista divnih knjiga: “Warlight” Michaela Ondaatjea, koji je dogurao i do užeg izbora; “The Overstory” Richarda Powersa, “Everything Under” Daisy Johnson, “Milkman” Anne Burns, “Washington Black” Esi Edugyan, “The Water Cure” Sophie Mackintosh.

Waterstones ju je proglasio knjigom 2018. godine, a osvojila je i Costa Book Award u kategoriji za najbolji roman. Prije mjesec dana uvrštena je u širi izbor za ovogodišnju nagradu Women’s Prize for Fiction; na tom istom popisu se nalazi i moja ljubljena, obožavana “Circe” autorice Madeline Miller, kratki i potresni “Ghost Wall” autorice Sarah Moss, već spomenuti “Milkman” Anne Burns i “My Sister, the Serial Killer” autorice Oyinkan Braithwaite, koju sam nedavno pročitala u jednom dahu. Totalno uvrnuta, napeta, munjena i divna knjiga. 🙂

Za nekoliko tjedana znat ćemo je li “Normal People” uspjela ući u uži izbor za Women’s Prize for Fiction, a zanima me i kako će proći ove neke druge koje volim. Ja bih bila poluluda da moram birati između, recimo, “Circe” i “Normal People”. Jedva čekam vidjeti kako će neki hrabriji i pametniji glasovati. 🙂

Sally Rooney napisala i nekoliko drugih naslova koji svi uredno imaju visoke Goodreads ocjene. “Conversations With Friends” (2017.) te “Mr Salary” (prvi put objavljena 2016., ali ju je u veljači ove godine ponovno objavio Faber & Faber) su oni na koje bih voljela baciti oko, ako stignem. 🙂

Eto ga, toliko od mene. Hvala vam na pažnji i strpljenju i svakako mi javite dojmove ako se prihvatite ove knjige, baš bih voljela čuti što vi mislite o neobičnoj Marianne.