Ako vjera ne može spasiti ni one koji je šire, što uopće može ponuditi onima koji će je biti prisiljeni prihvatiti?

Neću čekati. Nije ni knjiga čekala da me već na prvim stranicama ošamari prizorom tako grubim, tako okrutnim, tako zvjerskim, da sam razjapljenih usta nastavila čitati dalje, premda je bilo kasno kada sam knjigu primila u ruke i nisam planirala čitati mimo prvog poglavlja.

Kraj je osamnaestog stoljeća i Mortenu Falcku, mladom norvežaninu, pruža se rijetka prilika. Njegov otac je sudbinu i imovinu svoje obitelji podredio jednom razumnom, plemenitom cilju – pružanju najboljeg obrazovanja svome jedinome sinu, kako bi izgradio sigurnu budućnost ugledna čovjeka.

Unatoč tome što zapravo svim srcem želi studirati medicinu, Morten Falck se ne može oglušiti na očeve želje. Odlazi u Kopenhagen kako bi postao svećenik, čvrsto stiščući u rukama Rousseauova djela, stalno pronalazeći utjehu i čuđenje u riječima filozofa kojem se divi.

Unatoč tome što je u Kopenhagen stigao s najboljim namjerama, što je tamo poslan kako bi tražio znanje i gradio ugled, mladi Morten vrlo brzo otkriva da njegovo tijelo ima znatiželju življu od one koju ima njegov um, i da se ono što čini uz cerek otima svemu onome što kao dobar čovjek, pogotovo onaj koji treba rasti u zaklonu Božje ljubavi, želi činiti.

Život u Kopenhagenu se polako, ali sigurno, pretvara u šahovsku ploču sablažnjivih poteza i skandal samo što nije progutao i udavio mladog svećenika. Svjestan da je svoju priliku u gradu prokockao i spreman započeti iznova, Morten Falck s olakšanjem dočeka priliku koja mu se pružila – da kao mladi svećenik ode na Grenland, na desetgodišnju misiju u danske kolonije koje vrve urođenicima čije duše treba spasiti od grijeha i vječne propasti.

Morten Falck je spreman. Bit će teško, to zna. Ali mnogi su grijesi koje treba okajati i za tu svoju transformaciju u nositelja svjetla i vječnog spasenja Morten je spreman na sve žrtve koje ga čekaju u tim prostranstvima okovanim snijegom i ledom. Ispunjen idealističkim težnjama, pobožnim osjećajima i plemenitim planovima, Morten Falck se hrabro otiskuje na putovanje života u kojemu će, osjeća to, promijeniti kako svoj život, tako i živote nesretnih, izgubljenih urođenika.

Ni Morten ni čitatelj nisu, sada to mogu reći, imali pojma gdje odlaze. Da su znali, sigurno bi skočili s broda u hladno more i zaplivali natrag, riskirajući da se smrznu i utope. Ne nužno tim redoslijedom.

Tek šest godina nakon što je pristigao u kolonije, Morten će željeti da je to i napravio.

Nije se još stigao ni pošteno iskrcati s broda koji ga je mučnim i teškim tjednima vozio na Grenland, kada je počeo, boraveći s mornarima, doživljavati svoje prve krize. Ako su ovo kršteni ljudi, što li ga tek čeka s onim nekrštenima? Kakvi to prokleti grešnici čekaju gore? S kakvim se to ljudima moraju nositi on i njegova braća po Kristu, koja im godinama žele pružiti čisto svjetlo novog, čestitog života?

Od trenutka kada dospije na grenlandsko tlo, započinje Mortenova avantura. Ovo “avantura” kažem s jezikom u obrazu; cinik u meni ne može se suzdržati od likovanja.

Život na Grenlandu daleko je od idilične, produhovljujuće veze s prirodom o kojoj je Morten, čitajući Rousseaua, sanjao. Život sam po sebi je u ovom podneblju strahovito težak. Odnosi između Danaca i urođenika, ali i Danaca i Norvežana, složeni su. Blago rečeno. Kretati se u kolonijama znači učiti gdje su postavljene klopke zamjeranja, tajni, podmićivanja, prevara, laži i gorih, mnogo gorih zločina koje Morten tek počinje otkrivati.

Prvo se nad njima zgraža, ovaj čovjek u kojemu svi ideali i pobožne vrline koje je ponio iz Kopenhagena brzo dogorjevaju pod neumoljivim plamenom gladi, izolacije i hladnoće.

Zatim pokušava gordo ispuniti svoje poslanje, plemenitu zadaću jednog svetog čovjeka, ali ubrzo shvaća da svijet u koji je došao nastanjen maloumnom djecom u tijelima odraslih ljudi koji žive u neredu i razvratu, da su oni koje pokušava preobratiti sličniji životinjama nego čovjeku. I shvaća, polako, ali nezaustavljivo – da on sam nije ništa drugačiji.

Ono čemu će čitatelj dalje svjedočiti – a knjiga je duuuuga – je takav nevjerojatan, spektakularan moralni pad, da će do kraja knjige u nevjerici tresti glavom i trepćući buljiti u ono što je upravo pročitao, pitajući se je li dobro pročitao.

Morten Falck će, u tom svom dugačkom padu, udariti svaku zamislivu prečku na ljestvici grijeha. Na margini jedne stranice sam, neodlučna bi li plakala ili se smijala, napisala: “Ne bih se iznenadila da je ovaj izumio neke sasvim nove grijehe”.

Mortenove krize su duge i duboke, i ne samo duhovne. On pred našim očima od nekoga tko je sanjao o tome da postane moralni i intelektualni uzor, kao da postaje ogledni primjerak svih načina na koji čovjek može propasti.

Na poleđini knjige piše da je ovo “maestralno ljubavno pismo zaleđenom srcu mračne danske kolonijalne prošlosti”. Da je knjiga, maestralna, jest. Da je prijevod fenomenalan, i to je istina. Da je pogled u mračnu dansku kolonijalnu prošlost, to je možda najbliže – i najblaže – što se o njoj može reći. Znam samo da u ovome nema ništa “ljubavno”; jedva da ima i ljubavi. I to mislim kao kompliment. 🙂

Izvana knjiga izgleda kao isječak (doduše, 600 stranica dugačak isječak) problematične i nesretne povijesti jedne zemlje i njezinih kolonija; međutim, dubina i širina problema i tema u koje je autor ambiciozno zahvatio, te hladna racionalnost kojom čitatelju servira naturalističke detalje stvarnog života – stvarnog čovjeka – od ove knjige čini zaprepašćujuću analizu kako samog čovjeka, tako i političkih i vjerskih težnji jednog povijesnog razdoblja na krajnjem sjeveru Europe.

Ako je ova knjiga ljubavno pismo ikome i ičemu, onda je to ljubavno pismo Prirodi; i to ne onoj čovjekovoj. Na vječnoj, ledenoj, indiferentnoj bjelini Prirode ništa se ne može sakriti. Čovjek je tako jasno ocrtan na pozadini koja ne dozvoljava da se išta sakrije.

Priroda je, pokazuje nam Leine, sila koja nam pokazuje čovjeka tako što ga lomi i stišće; tako nam pokazuje od čega smo zaista sastavljeni. U izazovnom stisku Prirode sve civilizacijske glazure tako lako pucaju, otkrivajući nam Čovjeka. Sviđa li nam se što vidimo?

Sjećam se da nam je jednom prilikom, za vrijeme predavanja iz kolegija “Vojna psihologija”, profesor rekao: “Sve što možete zamisliti, svaku gadost koje se možete dosjetiti, vjerujte, nekad je negdje netko nekome učinio.”

Pa ipak, koliko god Leine u ovoj svojoj knjizi mrcvario čovjeka, koliko god ga pokazivao što je čovjek kada Priroda s njega skine svu nacifranost statusa i obrazovanja, u knjizi se osjeća duboka samilost prema toj životinji koja pati najviše zbog same sebe, zbog toga kakva jest.

Sviđa mi se i kako je Leine kroz knjigu, kroz različine prizore, uspoređivao ideje onoga što čovjek želi postati i realnost onoga što čovjek jest. U jednom paragrafu imamo senzualan poljubac, a u drugom grčeve nezaustavljivog proljeva. Čak i ne pretjerujem.

Mene, koja sam nekada obožavala čitati Émilea Zolu, oduševili su otrežnjujući momenti ove knjige. Mene, kojoj je psihologija prva ljubav, oduševljavaju hladna analiza i opisi čovjekova ponašanja u kojoj čitatelj može (ako može), poput Prirode, ostati samo promatrač. Tako zaista može o čovjeku najviše naučiti.

Svi oni koji su opominjati jer stalno opominju Crkvu i njezine predstavnike u ovoj knjizi će pronaći duboko zadovoljstvo i riznicu iz koje će izvlačiti šake i šake prepune provokativnih pitanja.

Jesu li zaista urođenici i divljaci svi oni koje je Crkva po čitavom svijetu pokrštavala? Jesu li i dan danas mnogi više ucijenjeni u vjeru u Boga nego što su uvjereni u njegovo postojanje? Ako želiš i trebaš liječnika i školu, a jedini koji ti je nudi, nudi je pod jednim jedinim uvjetom – imaš li zapravo izbora?

Koliko je ljudi kroz povijest (ali i danas) na ovaj način iskorišteno i prisiljeno na živote koji su im nametnuti, koji im nisu prirodni? Kako je ovisiti o ljudima koji ti se predstavljaju kao Božji poslanici, a sami, kada se usprave sa svoje četiri noge, jedva stoje na one dvije?

Bi li svi ti misionari imali koga preobraćati da pola urođeničkog stanovništva sami ne naprave?

Knjiga-dinamit. Nije ni čudo da je Kimu Leineu donijela prestižne književne nagrade te slavu i izvan njegove domovine.

Čitavog svog života, kaže Leine, želio je piti spisatelj, ali je postao medicinski brat i ovisnik o drogama. Kada ovo (sa)znamo, postaje nam savršeno jasno gdje je crpio ideje za one zorne opise ljudskog tijela, kao i za poznavanje unutarnjih previranja jednog ovisnika.

Ovu knjigu napisao je dok je i sam živio na Grenlandu, u mjestašcu sa svega tri stotine stanovnika. 2013. godine osvojila je prestižnu Nordic Council Literature Prize, kao i priznanje Golden Laurels koje dodjeljuju danski knjižari.

Leine je u intervjuu za portal Ozy izjavio da život njegovog antijunaka, Mortena Falcka, poprilično prati njegov životni put. I on je, poput Mortena, napravio krug od Norveške, preko Kopenhagena do Grenlanda, i onda natrag u Kopehnagen.

“I’m just re-creating my own story in the 18th century
and dragging Morten through it.”

Nadam se, dragi moji, da ovo nije istina. 🙂 Odnosno, da je istina samo utoliko ukoliko autor misli na vlastite geografske migracije i na vlastite psihološke i kreativne krize.

U suprotnom bih ga radije gledala iza rešetaka nego, recimo, na predstavljanju knjige. 😉

Ako želite knjigu kroz koju se brzo odrasta i koja nemilosrdno s nevinih okica struže ružičaste ljuskice koje su nam dušebrižnici obilato nalijepili po rožnicama, onda vas čeka groteskna, ali maestralno napisana i odlično prevedena (hvala, Mišo Grundler) literarna poslastica.

Možete slobodno računati da odmah ide na popis preporuka za zimu.

Hvala na pažnji i strpljenju!