Ono najljepše što se ženi može dogoditi izoliralo ih je od svijeta, barem na neko vrijeme. Željne društva, podrške i nekoga tko će ih razumjeti i s kime će podijeliti svoje brige, prvo su se upoznale online, a onda su se počele nalaziti i uživo, u obližnjem parkiću.

Nije trebalo proći puno susreta da Svibanjske majke primijete da se Winnie, jedna od njih – visoka, vitka, prelijepa – ponaša neobično i distancirano, premda ljubazno. A kako Winnie i nije mnogo govorila o sebi, uskoro su krenule glasine o tome kako je samohrana majka, kako je pobjegla od nekog prošlog života koji je svima njima bio misterija.

A onda je Nell zaključila da je krajnje vrijeme da se mame malo opuste i da odu u izlazak. Inzistirala je da Winnie ide s njima; čak joj je sama pronašla dadilju. 

Tu noć nitko neće zaboraviti; ne zbog dobrog provoda, već zbog toga što će Mida, Winniein sinčić, nestati iz svoje kamerom nadzirane kolijevke.

Slučaj nestalog djeteta zakotrljat će brojna, izgovorena i neizgovorena, pitanja. Neka od njih na svjetlo dana iznijeti će tajne koje su mnoge Svibanjske majke pošto-poto htjele zadržati za sebe.

Zbog čega je Winnie usred kluba toliko nervozno pogledavala prema svom mobitelu, na koji je kamera prenosila što se događa u sobi njezina djeteta? Zbog čega je Nell učinila nešto nedopustivo i, bez Winnienog znanja, obrisala aplikaciju za prijenos slike s baby-monitora? Tko je bio onaj zgodni muškarac koji je razgovarao s Winnie pored šanka i kamo su nešto kasnije nestali? Kriju li događaji, čijih se detalja jedna od majki zbog pijanstva ne može sjetiti, ključne informacije o tome što se dogodilo Midi i tko je kriv za to? Kakvu to prošlost skriva Winnie i tko je otac njezina djeteta?

Svibanjske majke naizgled su savršene majke – znaju sve o bebama, kolikama, dojenju, razvoju djeteta. Ali znaju li sve tajne koje skrivaju one druge majke – i jedan otac među njima? Znaju li ne samo gdje, već i zašto je Mida nestao?

Moram priznati, podlegla sam. Malo. Što marketingu upregnutom u ovu knjigu, što njezinoj prekrasnoj naslovnici, što temi koja me je, kao majku, kopkala. Kako inače nisam ljubitelj trilera i kriminalističkih romana (ili njihovih nevještih hibrida), nagađala sam da će mi činjenica da se priča zbiva među majkama (poznato područje!) učiniti priču napetom i intrigantnom, da će mi pomoći da se uživim u žanr koji inače ne preferiram.

Ali, ah, ne dogodi se ništa slično.

Ana Jembrek je na svom blogu “Knjige su moj svijet” napisala nešto s čime se slažem – autorica je, želeći valjda pobuditi brzu empatiju čitateljica prema svojim likovima (kojih ima malo previše za moj ukus, kad su ovakve knjige u pitanju), odlučila dotaknuti sve bolne točke suvremenih majki; od srama do krivnje; od narušene slike o vlastitom tijelu, pa nedostižnih očekivanja po pitanju zadovoljavanja ranih djetetovih potreba.

Unatoč tome što joj je pošlo za rukom u prvih pedesetak strana pobrojati sve “crvene” teme majčinstva, nije me uspjela natjerati da zaboravim gledati u končiće koje autor povlači kako bi animirao svoje likove. A kad smo već kod povlačenja tih končića, već na ponašanjima i akcijama nekih od njih vidjelo se da je autorica konce povlačila bez prevelikog respekta prema inteligenciji čitateljica, pogotovo majki. Upravo zbog takvih poteza točno sam mogla identificirati i likove i događaje u knjizi koji su, preočito i prenespretno, trebali služiti odvraćanju pozornosti.

Mjestimično zanimljivo, ali ne i pretjerano uzbudljivo štivo, “Savršena majka” pati od svih boljki zbog kojih sam ja nesklona ovom žanru – zapravo i nema pravih iznenađenja. Imamo likove i imamo zločin. Imamo autora koji te putem pokušava izmuljati i dezorijentirati, pa da na kraju budeš uvjeren da je krivac osoba C, a zapravo je krivac cijelo vrijeme bila osoba B; ali svi su, od samog početka, bili tu na pozornici, spremni odraditi svoju žanrovski zadanu koreografiju.

Dobro, svaki književni žanr ima svoju prepoznatljivu koreografiju, ali ja one koje pripadaju kriminalističkim romanima i trilerima i nekim urbanim krim-misterijama u pravilu najlošije podnosim. Nije ovaj konkretan naslov kriv za to. Zbog toga moja Goodreads ocjena i glasi “It was OK” – nije loše, nekome tko voli ovaj žanr bi moglo biti i jako dobro.

Ja ću povremeno nastaviti davati šansu naslovima iz ovog žanra – pa Gospođa Parrish mi je bila jako, jako dobra! – i iskreno vas obavijestiti o draguljima koje pronađem. Ako ih pronađem.

Možete provjeriti i recenzije mojih kolegica-blogerica, sigurna sam da ćete tako lakše odlučiti je li ova knjiga za vas:
– Recenzija Ane Jembrek sa bloga “Knjige su moj svijet”
– Recenzija Alis Marić sa portala “Čitaj knjigu”
– Recenzija Zlatke Minđek s bloga “Life&Socks”
– Recenzija Sandre Knežević s bloga “Knjiga i ja! Osvrti by Sandra Knežević”
– Recenzija Marije Stanić s bloga “S police”

Hvala na strpljenju i povjerenju.