Kada djetinjstvo preživih proseći, a trenutačno se prehranjuješ… eh… “ručnim radom”, pružajući erotsko zadovoljstvo finoj gospodi jednog malenog gradića, nije ti ni na kraj pameti da bi te u najpogibeljniji škripac u životu mogla dovesti upravo – ljubav prema knjigama.

Kad sam upoznala Nerdy (tako ju u knjizi zove njezina šefica, ne znamo joj pravo ime), bila je na pragu tridesetih, sa iritantnom ortozom na zglobu desne ruke koja joj je pomagala ublažiti bolove koje je je imala zbog upaljenih tetiva.

Baš kao i ja. Štoviše, knjigu “The Grownup” sam držala upravo rukom čiji je zglob sapinjala i imobilizirala ortoza. Jedina je razlika bila u tome što je kod mene nastradala lijeva ruka.

I što je Nerdy svoj tendonitis zaradila drkajući raznoraznoj gospodi i to, kako sama procjenjuje, 23 546 puta u tri godine, otkad radi u salonu (pun intended, valjda) “Spiritual Palms”, koji nudi usluge proricanja budućnosti iz karata, kristalne kugle i drugih medija, dok otraga nudi i dodatne usluge koje ne oglašava.

Ja i dalje tvrdim da sam svoj tendonitis zaradila noseći dijete. 🙂

Nerdy nema ništa protiv tog posla; uslužna djelatnost kao i svaka druga – razmjena ugode i koristi za novac. Klijenti su čak pristojni, velikim dijelom stalni, a među njima ima i najdražega, Mikea.

Ali što je previše, previše je, ruka je spremna za penziju. Kako bi joj malo pripomogla, šefica joj nudi da se preseli u prednji dio salona i počne raditi kao proricateljica iz… bilo čega, što god uspije smisliti. Nerdy (a ime joj je dodijelila ista ta šefica, jer Nerdy nosi naočale, jede jogurt za užinu i, kada ne obrađuje muškarce u stražnjoj sobici, ne vadi nos iz knjiga) tako postaje čitačica aure.

Nedugo nakon “promaknuća”, Nerdy dolazi klijentica koja je, Nerdy odmah može vidjeti, drugačija nego one koje joj inače dolaze. Susan Burke je, očito, bogata i obrazovana. I ima problem o kojem joj je teško govoriti jer – tko normalan vjeruje u nadnaravno?

Njezin posinak, Miles, oduvijek je bio introvertirano dijete. No, otkad su se doselili u novu viktorijansku kuću, Miles se počeo mijenjati. Od introvertiranog djeteta postao je uznemirujuće prazan. Ako i progovori, izgovara riječi koje ne zvuče prirodno iz usta jednog djeteta.

Zapravo, priznaje Susan nevoljko, čini se da Miles pokazuje ponašanja koja se pripisuju bivšim vlasnicima kuće, čiji su životi okončani brutalno, pod misterioznim okolnostima… Kuća kao da ima još stanara koji se, čak ni na onome svijetu, nisu odrekli svoga doma…

Bi li Nerdy možda mogla pomoći? Bi li mogla istjerati duhove?

Oh, te bogate, dokone žene tankih živaca! Nema lakše zarađenog novca, misli Nerdy. Naravno da će doći. Nerdy je, sama nikada formalno školovana, oduvijek bila očarana pametnim ljudima. Oduvijek je žudjela biti u njihovoj blizini, vidjeti kako njihove životi izgledaju… Pa što? Malo će pjevušiti dramatičnim glasom, upaliti nekoliko svijeća, prosuti vrećicu ili dvije nekakvog pepela, napuniti džep i zadovoljiti znatiželju.

No, jednom kada stupi u dom Burkeovih, možda će se morati prestati pretvarati da vjeruje u duhove i zlo kakvo je susretala samo na stranicama knjiga koje je čitala…

Kunem se, ova knjiga bi mi se svidjela čak i da nisam već na samom početku priče vidjela da sa protagonisticom dijelim zajednički zdravstveno-estetski problem. Upala tetiva na ručnom zlobu? Ortoza s tim iritantnim čičkom? Mislim, halo, koje su šanse? 😀

Knjiga bi mi se svidjela, između ostaloga, i zbog prve rečenice koja glasi:

“I didn’t stop giving hand jobs because I wasn’t good at it.
I stopped giving hand jobs because I was the best at it.”

Svidjela bi mi se zbog drskog i obilatog humora. Svidjela bi mi se samo zato jer ju je napisala Gillian Flynn, a ako ne bi bilo dovoljno to TKO ju je napisao, svakako bi bilo i više nego dovoljno ono ZA KOGA ju je autorica napisala. Ova kratka priča se, naime, prvi puta pojavila u antologiji kratke priče “Rogues” pod imenom “What Do You Do?”, koju su 2015. godine uredili i objavili Gardner Dozois i veliki, najveći, najdivniji – George R. R. Martin.

Svidjela bi mi se jer je ovom pričom 2015. godine osvojila Edgar Allan Poe Award za kratku priču.

A svidjela bi mi se i zbog posvete koja kaže: “To David and Cean, you sick, sick people.”

Knjiga “Nestala” i dalje drži lentu najboljeg psihološkog trilera kojeg sam pročitala, ako već ne “ikada”, onda barem u protekle četiri godine. Ako je prije četiri godine i postojao neki psihološki triler bolji od “Nestale”, ne sjećam ga se. 🙂

Nemam neko posebno visoko mišljenje o njezinim knjigama “Oštri predmeti” i “Mračna mjesta”; čak su i moji dojmovi spram tih knjiga bili i ostali amorfni.

No, u ovoj kratkoj priči je pokazala da nitko drugi nije ni mogao napisati knjigu kao što je “Nestala”. 🙂 Znači, njoj je tako svejedno ima li na raspolaganju 600 ili 60 stranica; Gillian Flynn je sposobna i u jednom i u drugom slučaju zaplesti šokantnu priču još šokantnijeg raspleta, istovremeno nas očaravajući ženskim likovima u kojima se tako savršeno miješaju britka inteligencija i damsko-demonska mjera sociopatije. 🙂

Ja bih ovo voljela vidjeti prevedeno, i to dobro i kvalitetno prevedeno. Pogotovo zato što je prošle godine filmski studio Universal Pictures otkupio prava na snimanje filma po ovoj kratkoj priči. Nadam se da će taj projekt zašareniti kino-platna. Baš me zanima tko bi bili glavni glumci.

Ako ste voljeli “Nestalu” i ako volite Gillian Flynn, ako nemate previše vremena za čitanje, a želite nešto što je zaista dobro i uzbudljivo i smiješno i stravično, osobno garantiram za “The Grownup”. 🙂

Hvala vam!
Do čitanja!