January Scaller ne sjeća se svoje majke, ali se sjeća lutalačkog života koji je vodila sa svojim ocem prije nego mu je tajanstveni, imućni gospodin Locke ponudio posao.

January sada odrasta i bez oca; veći dio godine njezin tata putuje po svijetu tražeći rijetke i neobične predmete koji nalaze svoje mjesto u prostranim prostorijama kojima se i ona kreće, krateći si vrijeme do očevog povratka najuobičajenijom aktivnošću usamljene djece – maštanjem.

No, January je sve starija, ali naivna, infantilna iluzija koju, čini se, donekle posjeduju sva djeca – ona da sve što zamislimo, ispričamo, nacrtamo i napišemo, ako dovoljno jako želimo može postati stvarnost – je ne napušta.

I što je starija, sve je nemirnija – ali nemir ne pripada onoj vrsti koja muči djevojke njezine dobi, naprotiv. Umjesto da žudi za time da se skrasi i negdje sagradi svoje vječno mjesto pod nebom i okruži se ljudima koje će voljeti i poznavati ostatak života, January žudi za – svime ostalime; za svim mjestima koja nisu ovdje, za svim ljudima koji nisu oni koje poznaje, za životom – za životima – koje ne živi.

Prije nego je itko stigne uvjeriti da je su ti osjećaji još jedna nezrela djevojačka faza koja će, napadnuta strpljenjem, ozbiljnošću i odupiranjem brzo proći, January pronalazi knjigu čije će otvaranje za nju biti poput otvaranja dvokrilnih balkonskih vrata u vrijeme oluje. 
Sve što je ikada željela znati o sebi i o svijetu, nalazi se s one strane praga te knjige, tih vrata – i mnogih drugih vrata – s one strane deset tisuća vrata koja su, sada zna, postojala posvuda po svijetu i vodila su u nezamislive, čarobne svjetove stvorene pričama.

Hoće li se January moći nositi s činjenicom da je dobila sve ono što je oduvijek željela? Kako će se nositi sa svim licima istine koju je odmalena naslućivala? Kako će i čime platiti cijenu svoje uloge i odgovornosti u svijetu koji želi pričati samo jednu te istu priču? Kako će podnijeti spoznaju da je jedini sigurni dom koji je ikada poznavala zapravo zmijsko leglo i da za nju i njezinu majku riječ “dom” nikada neće značiti ono što svijet koji priča jedne te iste priče želi da ta riječ znači svakoj ženi?

Ova knjiga došla mi je u pravi čas, u razdoblju jednog mog nespokoja i nemira kojem nisam znala odrediti ime niti smjer. Već u prvih nekoliko poglavlja “The Ten Thousand Doors of January” mi je dala to što nisam znala imenovati i pokazati – kako bi se reklo, otvorila mi je vrata prema jasnoći vlastitih potreba. A ja sam onda, znajući što trebam i za čime čeznem, sebi otvorila neka vrata koja nikada prije nisam otvorila. I ovo me je preporodilo; tada, u tom trenutku, svakako. Ali otvaranje nekih vrata u jednoj mjeri me je promijenilo zauvijek.

S obzirom da i dan danas osjećam duboki mir koji mi je donijela ta odluka, znam da sam nabasala na neke istine o sebi koje bi, da ih glasno kažem, ljudi koji me ne znaju rado napali. Srećom, oni najbliži meni i oni koji me vole i razumiju, ove istine prihvaćaju. I zbog toga sam duboko zahvalna ovoj knjizi koja mi je u jednom mom odlaženju (nikoga nije primijetio, većini vas je ostao i ostat će nevidljiv, premda je uključivao odlazak od više stotina kilometara) i lutanju bila i kompas i družbenica.

“Ten Thousand Doors of January” je knjiga; vjerojatno neće svakome od vas značiti ono što je značila meni. Vama će biti možda tek izvrsno napisan i zabavan, pomalo poetičan i filozofski obojen fantasy roman za vrlo mlade odrasle ljude.

Ali ako među vama ima žena čija duša neumorno i neprekidno žudi za odlascima, za otkrivanjima, za lutanjima bez krivnje, ako u vama iz godine u godinu plamti sve snažnija strast prema pričama, prema nesvakidašnjim doživljajima, prema neopisivoj i složenoj raskoši života čije bujanje slutite tamo negdje izvan granica vaše svakodnevice, ovo je knjiga za vas.

I ne laže. I ne zavarava nas. Ja sam otišla, povirila, u jednom trenutku otvorila jedna vrata – i otkrila da sve ono što me doziva zaista JEST onoliko čudesno koliko se čini dok ga naslućujemo s ove strane horizonta.

Knjiga je ovo za nemirne duše željne pustolovina, ali i knjiga o ljubavi – i to onoj koju takve duše trebaju. Onoj koja kaže:

Ovo je ljubavna priča, ali izrazito neobična – i možda jedina koju, što sam starija, zaista prepoznajem i priznajem. Priča je ovo muškarcu koji je, odano ljubeći priče o drugim svjetovima, zavolio ženu čija je životna strast bila pronalaženje putova do njih. O muškarcu koji je nakratko stupio u svijet koji nije bio namijenjen njemu, i ženi koja je ostavila sve kako bi pošla da ga potraži…

Ali nije ovo samo neobična priča o ljubavi između dvoje odraslih ljudi; ljubav koja se iz ove priče meni samoj obraća puno glasnije jest ljubav koju roditelji imaju prema djetetu. I to ona ljubav koja se tako prekrasno manifestira u otvorenom pozivu vlastitome djetetu da se ogluši na svaki glas koji govori “stani”, “smiri se” i “budi tu”, i odazove se svim srcem i dušom na sve ono što zove “dođi”, “kreni”, “otkrij Sve” i “budi Posvuda”. I pokazuje da cijene odazivanja na sve ovo ne moraju biti “dom”, “ljubav” i “obitelj” kakve nam svijet, koji priča jednu te istu priču, prikazuje kao jedine ispravne i vrijedne.

Duboko sam zaljubljena u ovu krasnu knjigu i zahvalna za sva vrata koja mi je otvorila, kao i za trajnu dozvolu da mnoga druga otvaram sama. Ako se usudim.

Od srca vam je preporučujem.

Hvala na strpljenju i povjerenju! Tipkamo se uskoro!