Sviđa li vam se kako protječu djetinjstva vaše djece? Sviđa li vam se koliko vremena provode vani?

Ako niste o tome previše razmišljali, ne brinite. Ako imate ili ćete uskoro dobiti potomče, samo je pitanje vremena kada ćete naići na kaustičan blog-post, članak na Svemajka.com, kaustičnu objavu na Instagramu ili u nekoj Facebook grupi koju pratite, predavanje i radionicu uglednog Dr. ZnaSve-nika nakon kojeg ćete se osjećati kao Josef Fritzl.

Naravno da NE odgajate svoju djecu kako treba, reći će vam; “kako treba” će ponekad zvučati i “kao nekad”. Nekad su djeca odrastala zdravije, bila su više u prirodi, bila su više vani, današnji roditelji napravili su maloumne debile od vlastite djece i polako ih, ali sigurno, pretvaraju u evolucijsko slijepo crijevo.

Reći će vam da se trebate sramiti što ste takav roditelj, ali osim “sad sjedi i osjećaj krivnju”, u pravilu vam neće dati puno konkretnih ideja što biste mogli učiniti da na pitanja s početka ove recenzije odgovorite potvrdno.

Autorica ove knjige, Linda Akeson, McGurk, odrasla je u Švedskoj, jednoj od zemalja sjeverne Europe koje su naglašeno ekološki osviještene i koje njeguju stil života, rada, pa i odrastanja i obrazovanja, koji nam se sve češće nude kao oni na koje bismo se svi trebali ugledati.

Kao odrasla žena, Linda A. McGurk preselila se u SAD, u ruralnu Indianu. Već kao odrasla osoba koja svugdje hoda pješice izazvala je čuđenje svojih sugrađana, no tek kada je dobija svoje dvoje djece, počela je primjećivati drastične razlike između vlastitog odrastanja u Švedskoj i odrastanja svojih kćeri u Americi.

Dječja igrališta su i najsunčanijim danima, bili oni radni ili neradni, uglavnom zjapila prazna i napuštena. Svaka vremenska prognoza koja bi donijela snažniji vjetar, snijeg, kišu počistila bi ulice od ionako malenog broja pješaka i biciklista; ljudi su posvuda odlazili automobilima, žaleći se na vrijeme koje im sasvim onemogućava normalno funkcioniranje.

Odlazak u obližnje parkove prirode i nacionalne parkove uskoro je njezinoj maloj obitelji jasno dalo do znanja da se boravak u njima tolerira samo ako se posjetitelji strogo drže utabane staze. Brojne, velike i napadno obojene table koje vrište “ZABRANJENO!” ometale su svaku spontanu interakciju s prirodom. Kada je u jednom trenutku skoro dobila policijsku prijavu za remećenje javnog reda i mira zato što su joj se djeca igrala u lokalkoj fontani, autorica je shvatila da je veza čovjeka i prirode, pogotovo djece i prirode, opasno narušena, te da je nestrukturirana igra u prirodi ozbiljno ugrožena.

Ili joj se to samo učinilo? Zatečena, pomalo zgrožena i zbunjena, autorica je odlučila sa svojim kćerima provesti neko vrijeme u Švedskoj i vidjeti jesu li kilometri, kultura i podneblje ti koji čine razliku u odnosu čovjeka, djeteta i prirode, ili su naprosto nastupila neka druga, anksioznija, zabrinutija, manje spontana vremena, kada je prezaštićivanje djece postalo jedini prihvatljiv način odgoja.

Knjiga “There’s No Such Thing As Bad Weather” rezultat je autoričinog boravka u rodnoj Švedskoj. U njoj nam opisuje svoje vlastito istraživanje ove složene teme: odrastaju li djeca drugačije u SAD-u i Europi, zbog čega je to tako, jesu li samo roditelji krivi što djeca danas odrastaju odsjećena od prirode ili čak država i zakoni uskraćuju čovjeku njegovo pravo na prirodu?

U knjizi nam nudi i odgovore (zajedno s brojevima i statistikom) na brojna pitna pitanja zabrinutih roditelja; koliko je moje dijete sigurno na ulici, koliko je moje dijete sigurno u divljoj prirodi, trebam li se bojati otmice, od koje dobi djeca smiju ići van bez nadzora odrasle osobe, koje su šanse da se moje dijete ozbiljno ozlijedi (ili nešto gore) igrajući se u prirodi, itd.

Autorica nam također objašnjava zbog čega je VAŽNO – za nas, za dječji razvoj, za razvoj društva, ali (a ovo je POSEBNO važno) i za zdravlje i budućnost samog našeg planeta – obnoviti odnos s prirodom.

Konačno, autorica nam nudi putokaze i smjernice, utemeljene na tradicijama i praksama kulture u kojoj je odrasla, za vraćanje prirode (i igre u prirodi) djeci; kako točno odjenuti i opremiti djecu za boravak vani na određenim temperaturama i po određenom vremenu, kako razlikovati stvarne i izmišljene opasnosti prilikom boravka u prirodi. Kroz čitavu knjigu, autorica nam ostavlja i bogatu listu preporuka gdje tražiti dodatne informacije i ideje o koristima konstruktivnog odnosa čovjeka i prirode.

Nedavno je društvenim mrežama kružio (vjerojatno još kruži) intervju s uglednim i popularnim hrvatskim pedijatrom, doktorom Milivojem Jovančevićem (mah-mah, Gregin doktore, super ste nam!), u kojem izražava svoje mišljenje o zdravlju i otpornosti današnje djece.

Svakako se puno toga sazna iz ovakvih članaka i intervjua, a sve se, prije ili kasnije, svede na vrlo pesimistične prognoze i dobro prikrivenu kritiku današnjim roditeljima. Djeca su vam danas bolesna (i sve bolesnija) jer to i to i to, a POGOTOVO TO radite pogrešno. Ponavljam, vrlo malo članaka i objava nudi roditeljima konkretne ideje i rješenja koja mogu uklopiti u vlastite živote i poslove koji su danas takvi kakvi jesu.

Da, nađe se na internetu mnogo sadržaja i izvora koji govore “kako ___________na zdrav i ekologičan način” (umetnite po potrebi: “hraniti dijete”, “prati dijete”, “čistiti kuću”, “poticati razvoj mozga, govora, senzorike, motorike, empatije”, etc.), ali nekako uvijek oko takvih članaka visi ono nečujno “jer je to jedan jedini ispravan način” i “JA i MOJE DIJETE to radimo kako treba, a ako vi to ne radite, ne trudite se dovoljno i zbog takvih kao što ste vi smo svi danas sjebani”.

E, upravo TO je ono što ova divna knjiga ne radi; ne prijeti štapom, ne upire prstom u jednog jedinog krivca – roditelja, ne naziva nikoga nesposobnim i lijenim kretenom. Ova knjiga informira i educira – i pokazuje nam točno kako treba informirati i educirati – da roditelji zaista shvate važnost tema o kojima knjiga govori i da se osjete ponosnima jer su sposobni poduzeti konkretne korake, u skladu s vlastitim trenutačnim okolnostima i mogućnostima, kako bi približili vlastito dijete i prirodu na obostranu korist i zadovoljstvo.

Upravo TO je vrijednost i ljepota ove knjige – ona vrvi korisnim idejama, uputama, sugestijama i preporukama. Čitajući knjigu, shvaćate da UVIJEK, koliko god nam okolnosti (bolest, nedostatak vremena i novca, život u “pogrešnom” podneblju) u nekom trenutku života ne išle na ruku, postoji barem NEŠTO što možete učiniti.

Ovo nije još jedna knjiga koja će vas namamiti da je kupite tako što će vas prvo roštiljati krivnjom i uvjeriti vas da ste promašaj od roditelja, a onda vam obećati da vam baš ona nudi razrješenje od takvih osjećaja. Ova knjiga uopće ne napada vaše roditeljske emocije i osjećaj vrijednosti; ona samo, ponavljam, nudi hrpu korisnih sugestija i ideja kako se ponovno sprijateljiti s prirodom.

Jedna od najzanimljivijih tema obrađenih u ovoj knjizi je upravo ona koja danas muči sve nas “moderne” roditelje – što učiniti s djecom i tim vražjim ekranima? Treba li im mobitele, tablete, laptope i pristup online sadržajima zabraniti dok ne postanu punoljetni?

Valjalo bi zaista pitati Šveđane; odgoj i obrazovanje njihove djece (i djece njihovih skandinavskih susjeda) guraju nam se u grla kao idealni, kao jedini na koje se danas treba ugledati. Trebalo bi zaista pitati Šveđane kako im to polazi za rukom; iste one Šveđane koji su razvili Candy Crush Sagu, Minecraft, Spotify i Skype.

Ova knjiga je zaista vrijedna pažnje i ja vam je od srca preporučujem.