Kažu da ljudi koji su odrasli pored vode – mora, jezera, rijeke – ne mogu zamisliti život bez vode. Ona ih doziva; osvježava ih i krijepi, umiruje i tješi.

Voda je za neke ljude nenadomjestivi sastojak života, ali i nijemi svjedok (i uzrok?) smrti…

Tajanstvena, mučaljiva i uvijek prisutna, voda je poput papira – toliko toga može podnijeti; puno priča i puno života može upiti u sebe. Ipak, kapriciozna kakva jest u svom gibanju, voda povremeno došapne ono o čemu ni sama više ne može šutjeti…

Tko zna koliko dugo već rijeka protječe tim predjelom blizu kojega je izniknuo gradić Beckford. Tko zna koliko dugo postoji ono mjesto, onaj rukavac gdje rijeka sporije teče i iznad kojeg strši ta zaravnjena stijena. Tko zna koliko je žena, prije nego što je netko počeo voditi evidenciju o tome, s te stijene skočilo u vodu.

Libby Seeton.
Mary Marsh.
Anne Ward.
Ginny Thomas.
Mnoge druge…

“So two women have died in that river this year?” I said. “Two women who knew each other, who were connected…” The DI said nothing, he didn’t look at me. I wasn’t even sure he was listening. “How many have died there? I mean, in total?”

“Since when?” he asked, shaking his head again. “How far back would you like to go?”

Like I said, fucking weird.

Posljednja žrtva koju su pronašli utopljenu je Nel Abbott, majka tinejdžerice koje se s kćeri nedavno vratila u Beckford u kojem je odrasla.

Tjedan dana prije nego što su pronašli Nelino tijelo, Nel je telefonirala svojoj sestri, Jules. Jules nije odgovorila na taj poziv. Kao i na mnoge prije njega. Nije htjela znati za svoju sestru. Voljela je biti daleko od nje, njezine arogancije i okrutnosti, daleko od njezinih manipulatorskih igara i grada u kojem joj se dogodilo sve ono najgore što se jednom djetetu, jednoj djevojčici može dogoditi.

I onda je Nel umrla i ostavila iza sebe Lenu, dijete kojemu nitko nije poznavao oca…

Beckford je gradić u kojem nitko od stanovnika nije ni čuo ni sudjelovao u otvorenom nasilnom ispadu. Takve priče bile su dijelom davne povijesti Beckforda, kada su trajali progoni vještica i kada je rijeka odlučivala je li žena koju su joj doveli kriva ili nevina…

Pa ipak, žene i dalje umiru u toj rijeci. Ranije te iste godine život u rijeci izgubila je i srednjoškolka Katie, Lenina najbolja prijateljica.

Svaki stanovnik ima svoju verziju istine i svatko od njih zna nešto što ne želi podijeliti ni sa kime. Svaki stanovnik Beckforda o događajima ima svoje mišljenje.

Neki su uvjereni da je Nel dobila što je zaslužila. Neki se moraju boriti sami sa sobom kako bi sakrili uvrnuto zadovoljstvo zbog nesreće. Neki su uvjereni da je sama skočila. Neki se, pak, nerviraju zbog toga što nitko ne postavlja prava pitanja…

Jules zna da se Nel nikada nije mogla držati podalje od vode – bila je opsjednuta rijekom, a još kao djevojka polako je postajala opsjednuta pričama o ženama koje su izgubile živote u rijeci. Otkada se ponovno doselila u Beckford, čini se da je Nel poželjela napisati knjigu – zabilježiti sve predaje i legende o ženama koje su se utopile rijeci. Htjela je ispričati njihove priče, pa je pitala… i pitala… i pitala.

Što je to u toj vodi što toliko privlači te umorne, izmučene, izluđene žene?

I tko zna kome je, misli Jules, postavljajući pitanja ovoga puta stala na žulj.

Što je to Nel Abbott pisala, a da je izazvalo negodovanje čitave ove male zajednice? Koga je upitala nešto što nije smjela? S čime se to susrela da je, od djetinjstva ovisna o vodi, rijeku uz koju je odrasla počela panično izbjegavati? Što je to Nel Abbott, namjerno ili nenamerno, odnijela sa sobom u vodu?

“That was always a thing with you. When you were younger, you were fascinated by the physical act, the bones of it, the viscera. You asked questions: would it hurt? For how long? What did it feel like, to hit water from a height? Would you feel yourself break? You thought less, I think, about the rest fo it: about what it took to get someone to the top of the cliff, or to the edge of the beach, and to propel them to keep moving.”

Svidjela mi se “Djevojka u vlaku”. Svidjelo mi se kako nas je autorica, kroz Racheline oči, ljuljala s činjenica na bolešću iskrivljena sjećanja i natrag, dok smo mi čitatelji na rubu frustracije pokušavali otkriti što se točno dogodilo…

Bila je to dobra knjiga. Nedorasla knjizi “Nestala” s kojom su je (drugi, ali i ja) uvijek uspoređivali, ali dobra knjiga. U odnosu na “U vodu” je, ipak, moram priznati barem desetak koraka iza…

Što je za čitatelje i za sve one koji su voljeli “Djevojku u vlaku” odlična, fenomenalna vijest!

Paula Hawkins je već s prvom knjigom pokazala da zna zaplesti dobru i napetu priču, no sa knjigom “U vodu” je pokazala da je valjda na svoju prvu knjigu utrošila tek možda 20% svojih pripovjedačkih kapaciteta.

Sebi sam na marginama knjige, negdje pred sam kraj, između ostaloga zapisala i ovo: “Paula je u ovoj knjizi pisala kao da su je istovremeno zaposjeli duhovi Gillian Flynn i Liane Moriarty.”

Dok nas je u knjizi “Djevojka u vlaku” šetala kroz perspektive tek nekolicine likova i, ono najbitnije, kroz perspektive trijezne i alkoholizirane Rachel, u knjizi “U vodu” autorica s čitateljem kroz čak DESET različitih likova.

Deset. I ne, uopće vas to ne zbunjuje, uopće ih ne miješate. Zašto i kako? Jer je karakterizacija toliko dobra da vam se svaki od njih savršeno jasno usiječe u pamćenje čim se susretnete s prvim njegovim poglavljem.

Svaki od njih je poseban i na poseban način… pa, oštećen. Životna priča svakoga od njih intrigantna je sama po sebi, a kako čitatelj otkriva međusobne veze, postaje pomalo unezvijeren i uspaničen – zna da je blizu nečega, ali kada zagrabi da dohvati to nešto, ostane prazne ruke na kojoj ostanu tek tragovi nečeg neuhvatljovog, baš kao da je posegnuo – u vodu.

U knjizi ćete naći i priče koje je Nel Abbott pisala o ženama koje su se utopile, pa možemo reći da s nama razgovara još nekoliko dodatnih lika. Zbunjuje li to čitatelja sada? Nimalo. 🙂

Čini se da je Paula Hawkins u međuvremenu pohađala kratku radionicu pisanja kod velemajstora brojnih nezaboravnih point-of-viewova, Georgea R. R. Martina. 😀

Kompulzivno čitanje zagarantirano! Ponesite knjigu na plažu, svakako, ali se sklonite u hladovinu ili se dobro namažite kremom s visokim zaštitnim faktorom jer biste mogli izgubiti pojam o vremenu, a onda i par slojeva kože… 🙂

A kada se jednom odlučite malo rashladiti i uputite prema vodi, pokušajte ne razmišljati o ovome… 😉

“So, one foot in front of the other.

One foot in front of the other, until she reached the treeline, one foot in front of the other, off the path, a little stumble down the bank, and then, one foot in front of the other, into the water.”

Buć! 😉

Za mene nema straha. Ja ću plutati. Last time I checked, sve što je masno i dalje rado pluta po površini vode. 😀