Kad se rodiš kao rob, kao vlasništvo drugog čovjeka, već kao dijete naučiš zaspivati slušajući priče o smrti, maštajući o danu kada ćeš umrijeti – o danu nade, kada ćeš po prvi puta u životu okusiti slobodu.

George Washington “Wash” Black ima jedanaest godina i nikada nije upoznao svoje roditelje. Rođen je i odrastao na Barbadosu, na plantaži Faith. Jedina osoba koja pazi na njega je stara robinja koju zovu Big Kit; upravo ona naučit će ga da se nada, pričajući mu priče o slobodi i smrti, o Dahomeyju, mjestu u Africi u kojem je rođena, o raju o kojem sanjaju robovi.

Onoga dana kada umre njihov stari upravitelj plantaže, među robovima će se pojaviti šapat nade – već su čuli za mjesta gdje su robovi pušteni na slobodu. Možda je ovo njihov trenutak? Možda je ovo njihovo vrijeme?

Dolazak Erasmusa Wildea, zapanjujuće okrutnog mladog čovjeka i nećaka starog vlasnika plantaže, na tako će okrutan i bezdušan način ubiti ne samo tu novu, nego i onu staru, posljednju nadu u slobodu, da ću na tom mjestu, šokirana, morati stati s čitanjem.

Knjigu ću ponovno početi čitati nekoliko dana kasnije, ispočetka, ovoga puta spremna na scenu koja me je prestravila. Tek iz drugog čitanja doći ću do dijela kada se priča o neobičnoj sudbini i životu Washingtona Blacka tek počinje odmotavati.

Nakon što je Erasmus Wilde preuzeo vođenje plantaže, život i rad – premda teži i mukotrpniji nego prije – na plantaži Faith se nastavlja; kako za sve, tako i za Washingtona i Big Kit. Sve dok ih jednoga dana ne pozovu da poslužuju za glavnim stolom u blagovaonici. Tamo će mali Washington prvi put upoznati Christophera “Titcha” Wildea.

Dva brata, Erasmus i Christopher, ne mogu biti različitiji. Dok je prvi hladan, okrutan, ogorčen i ljutit čovjek, drugi je predani znanstvenik, progresivnih svjetonazora, velikodušan i svjestan da živi u vremenu kada se svijet nalazi na pragu velikih otkrića, velikih promjena. I on želi biti dio toga. Privoljet će Erasmusa da mu ustupi malog Washingtona kao pomoćnika. Christopher je uvjeren da će uspjeti izraditi letjelicu na vrući zrak koju je isprojektirao…

Christopher će u Washingtonu uskoro prepoznati vrlo živ i bistar um, naučit će ga čitati i pisati te će ga poticati da razvija nevjerojatan talent za crtanje koji je u Washingtonu prepoznao.

Uskoro će im se na plantaži pridružiti rođak Philip. Njegova prisutnost, kao i tragične vijesti koje donosi, uzburkat će odnose između braće, iznoseći na površinu Erasmusove sebične i neobično hostilne planove. Svjestan da, nakon nemilih događaja na plantaži, Erasmus neće stati dok ne dobije što želi – a želi, između ostaloga, i Washingtonovu smrt – Christopher će se odlučiti na sulud potez koji će njega i Washingtona poslati na put… ne, u BIJEG oko svijeta i u potragu za ljudima koji su trebali biti mrtvi i za snovima koje ne smiju sanjati ljudi poput njih.

Ova knjiga… Boravak među njezinim stranicama za mene je bio istovremeno vrlo potresno, ali i poučno, otrežnjujuće iskustvo. Činilo mi se da je ovo samo jedna u nizu knjiga koje govore o poznatoj nam i prožvakanoj temi, ali ova knjiga daje jedan uzbudljiv kontekst, jednu posebnu teksturu sudbinama glavnih likova – koja je počesto gruba i oštra i nevjerojatna, ali ipak uvjerljiva.

Ono što nam ne nudi je nada; ona banalna, jeftina, jednostavna, romantična nada. Ali nudi nam pitanja…

Ova knjiga na tako originalan način postavlja pitanja o osobnoj slobodi – o tome što znači, o tome posjedujemo li je ikada u potpunosti, o tome razlikujemo li se od robova samo u stupnju u kojem raspolažemo vlastitim životima, o tome kada je gubimo, o tome tko nam je oduzima.

Kad sam zatvorila posljednju stranicu ove knjige, bila sam zbunjena. Bila sam razočarana. Navikla sam da mi knjige ovakvog raspona i raspoloženja ponude na kraju nešto zaokruženo, nešto gotovo. Međutim, što više vremena prolazi i što više razmišljam o ovoj knjizi, postaje mi jasnije da mi je dala nešto mnogo važnije i vrednije i da zbog toga moj respekt prema njoj samo raste.

Dala mi je istinu o idolima i spasiteljima – ili barem onima koje mi, i kad smo djeca i kad smo odrasli ljudi, takvima doživljavamo. Dala mi je čudnu, pomalo mračnu, ali čvrstu utjehu – život se možda sastoji od čitavog niza specifičnih razočaranja, krojenih tako da savršenu pašu samo nama. Pa ipak, suočiti s s njima, pogledati svojim palim iluzijama u lice, pogledati ih s nježnošću, a ne optužbom – mislim da to znači zaista odrasti. Da je i to jedna vrsta osobne slobode. Vrsta je puno, i svaka se teško zarađuje.

Ova prekrasna, nezaboravna knjiga autorici Esi Edugyan je četvrti objavljeni naslov, ali treći objavljeni roman koji se našao u užem izboru za prestižnu Man Booker nagradu 2018. godine.

Za roman “Washington Black” osvojila je 2018. godine kanadsku Scotiabank Giller nagradu, i to po drugi put. Prvi put je nagradu osvojila 2011. godine za roman “Half-Blood Blues”. Zanimljivo mi je da je i 2011. godine i 2018. godine u užem izboru za ovu vrijednu kanadsku nagradu bila s piscem Patrickom deWittom. On se u užem izboru 2011. godine našao knjigom “The Sisters Brother”, koju je za Frakturu 2013. godine preveo Dragan Koruga, pa ju možete pronaći pod naslovom “Braća Sisters”. Patrick deWitt se užem izboru 2018. godine našao knjigom “French Exit”.

Zanimljivo je, također, spomenuti da, otkad postoji ova književna nagrada, Esi Edugyan je treća osoba koja ju je dvaput osvojila; ostali dvostruki dobitnici ove nagrade su M. G. Vassanji i Alice Munro.

Esi Edugyan je, očito, svima nama novo i nepoznato ime, a sve činjenice vezane za povijest njezinog pisanja nam govore da ne bi smjelo biti tako.

Nadam se da će vas moja recenzija ponukati da ovu knjigu jednoga dana pročitate i sami se uvjerite da je Esi Edugyan zaslužila ne samo sve svoje nagrade, već i nešto još važnije – da je prepoznajemo i da njezine knjige rado čitamo i dalje prepoučujemo.