Čileanski pjesnik Pablo Neruda, reći će mnogi koji su ga čitali (a i dobar dio onih koji nisu), napisao je najljepše ljubavne stihove koji su ikada napisani – koji su ikada mogli biti napisani i koji će ikada biti napisani (iskreno, voljela bih vidjeti ostale natjecatelje iz ove kategorije).

Nema sumnje da je usijane osjećaje umio pretočiti u opojne stihove. Književnosti i kulturi, lokalnoj i globalnoj, tako je dao povlašten uvid u neobične oblike ljubavi koju muškarac može osjetiti prema ženi.

No, kako bi to dao svijetu, kome je nešto morao oduzeti?

Ženama, čini se. Mnogim ženama.

Dvanaestogodišnju Elisu upoznajemo dok, skrivena u ormaru, promatra kako Pablo Neruda vodi ljubav sa ženom. No, žena nije njegova supruga, Delia del Carril.

Sa svojom majkom, Raquel, doselila se iz Temuca u Pablovu kuću nazvanu Isla Negra, kako bi se uzdržavale održavajući kućanstvo slavnog umjetnika, diplomata i političara. Najveća od njegove tri kuće (druge dvije su La Sebastiana u Valparaisu te La Chascona u Santiagu), Isla Negra je za Elisu nešto poput podmorske spilje kakve crvenokose sirene.

Prepuna je školjki, knjiga, obojenog stakla, mirisa mora, soli i vjetra pomiješanih s mirisom tinte i papira, tempera i slikarskog platna.

I tajni. Kuća je prepuna tajni i pucketavih šutnji koje poput morskih struja vijugaju kroz kuću. Oni koji u toj kući stanuju naučili su tu struju izbjegavati, ali za Elisu, ljubopitljivo stvorenjce na samom početku puberteta, ta struja je nešto egzotično, istovremeno zbunjujuće i primamljivo.

Elisa je još uvijek dijete i kroz njezine oči – kroz pogled djeteta koje još nije izgubilo sposobnost da viđeno podjednostavljuje točno u ono što stvari zaista jesu – promatramo privatni svijet Pabla Nerude.

Promatramo njegova hrvanja sa neposlušnim stihovima koji leže razbacani posvuda po kući. Promatramo očaranost koju je Pablova 20 godina starija supruga pobudila kod Elise. Promatramo kako Elisa uspoređuje Deliu i svoju majku Raquel, i osjećamo kako nam se srce stišće zbog zaključaka tih usporedbi. Promatramo kako, promatrajući složene međuodnose stanovnika kuće Isla Negra, djevojčica odrasta i sazrijeva u ženu i umjetnicu.

Elisa nam priču o svojim sjećanjima na Pabla Nerudu pripovijeda kroz kratka poglavlja koja su nekakva hibridna forma izražavanja – slike su to ispisane/oslikane u širokim, jednostavnim potezima konciznih opisa. Ne treba nam više od onoga što nam daje Maria Fasce (a što vidi Elisa) kako bismo savršeno rekonstruirali odnose u kući Isla Negra, kao i unutarnje svjetove njezinih stanovnika.

Premda se prije čitanja moglo učiniti da su imena onih koji su poznati – Pablo Neruda, Delia del Carril – i onoga što je poznato – Isla Negra – mogla preuzeti na sebe svu čitateljevu pozornost, autorica Maria Fasce to ne dopušta.

Odlučno želi ispričati priču jedne žene iz Isle Negre, a u njezinu priču utkati i sve ostale priče svih ostalih žena iz Isle Negre. Svih onih žena čijom se ljubavlju Pablo Neruda napajao i od čije je ljubavi duhovno i umjetnički rastao još prije nego što se nazvao Pablo Neruda.

Upravo zbog toga sam posebno uživala čitajući – jer je autorica postavila Nerudu u središte života ovih žena, ali mu je oduzela sjenu; kako ne bi, barem u ovoj priči, zaklanjala detalje života žena koje su ga okruživale.

Elisa ne može prestati promatrati Deliu; lijepa je i elegantna i sa sobom uvijek nosi dašak nekog dalekog svijeta u koji ona, Elisa, i njezina majka Raquel nisu pripadale.

U svijetu iz kojeg dolaze Elisa i njezina mama, žene mirišu na suze, razočaranje, znoj i hranu koju danonoćno kuhaju za nekog drugog. Češnjak, kaže Elisa. Njezina majka miriše na češnjak, na siromaštvo. A Elisa želi nadrasti svijet svoje majke i želi kročiti u onaj svijet kojem pripada Delia del Carril.

No, i jedan i drugi svijet, po čemu god mirisali – cigaretama ili češnjaku – posjeduju ono jedno te isto mjesto – kut u kojem stoje žene koje su njihovi muškarci prestali željeti, prestali primjećivati.

Kako je moguće da je Pablo prestao primjećivati ženu kao što je Delia? Zbog čega se to dogodilo? Koje osobine imaju sve druge žene koje dovodi kući dok Delie nema?

I zbog čega njezinu majku to toliko boli…?

Koliko god bi nas svi dobronamjernici htjeli uvjeriti u suprotno, na svakoga od nas utječe činjenica da u životima onih oko nas gubimo i zadobivamo povlašteno mjesto.  To vidimo, to osjetimo. Nekada nas takva premiještanja raduju, a najčešće nas bole i šutke ih podnosimo.

Kao i žene iz Isle Negre, i mi promatramo kako u nečijim očima blijedimo, gubimo važnost, privlačnost, zanimljivost. I mi promatramo kako oči koje su nas jednom promatrale s začuđenim obožavanjem odjednom gledaju kroz nas. I ne, ne gledamo to samo kao supruge-partnerice-ljubavnice. Gledamo to i kao majke i kao prijateljice i kao sestre i kao kćeri.

To je tajna i bol s kojom živi Raquel, Elisina majka, promatrajući Pabla, sve njegove žene i svoju kćer koja želi pobjeći od nje.

To je tajna i bol s kojom živi Delia, promatrajući kako ulazi u dob koja može priskrbiti mnoge vrline – mudrost, iskustvo, kreativnost, staloženost – osim ljepote i poželjnosti.

To je tajna i bol s kojom živi i Elisa, koja želi, prije nego postane nečija Raquel, nečija Delia, svim svojim osjetilima okusiti svijet – svu njegovu raskošnu putenost – baš kao što to čine muškarci. Baš kao što je to činio Pablo, čovjek koji je uživao otkrivajući svoju verziju ljubavi prema ženi koja je zadovoljavala, čini se, samo njega. Inače velikodušni i principijelni Neruda na taj način je, čini se, bivao okrutan.

Jako sam zavoljela ovu knjigu i uvjerena sam da ću je ovoga ljeta čitati ponovno. Slikovita i poetična, teška i zabavna, hrabra i sramežljiva, proza jednostavna i pročišćena suncem, vjetrom i morem čini mi se kao savršen izbor za čitanje uz prozor, uz svijeće, u vrijeme kada se svijet svede na tiho treptanje zvijezda i nježno prelamanje valova u plićacima, koje zvuči poput prigušenih poljubaca.

“U mraku se pojedinosti bolje vide. Svaka se slika spaja sa zvukom i iscrtava, sama i oštra, u tami i u tišini. Recimo, koraci. Korake danju nitko ne primjećuje, jedva se čuju. Nitko ne vidi kad ruka takne drugu ruku. Ili koljeno. Važne se stvari gube.”