Sigurno ste odgledali film „12 godina ropstva“, koji je većinu nas ostavio uplakanima i nakon kojeg smo osjećali zahvalnost zbog života kojim živimo i slobode koju uživamo svakim danom, a da toga nismo ni svjesni. Ako niste, stavite ga na listu filmova. Ja sam netko tko ne voli povijest, u smislu one suhoparne „koje je godine ili stoljeća neki vladar pokorio nešto“, vučem traume još iz osnovne i srednje škole. Volim čitati povijesne romane i razne anegdote i volim (grozno je reći „volim“… mijenjam „volim“ za „zanima me“) tema ropstva u Americi ili  Drugog svjetskog rata. Ovo je roman o ropstvu i o modernom, današnjem životu. Ovo je roman koji isprepliće dva života, Josephine, ropkinje koja je živjela u 19. stoljeću i Line, Newyorčanke 21. stoljeća. Nespojivo? Prevarili ste se.

 

Godina je 1852. Josephine je 17-ogodišnja ropkinja, koja živi na plantaži duhana Bell Creek u Virginiji.  Zlostavljana od strane svog gazde, što fizički, što seksualno (s njime i zatrudni), jedinu utjehu pronalazi u slikanju pejzaža ili portreta i razmišljanju o boljem životu negdje daleko, daleko od plantaže i gazde. Josephine, koliko živi za bijeg, toliko želi ostati jer joj je gazdarica bolesna i ona je iskreno zabrinuta za nju. Gazdarica, Lu Anne Bell, prema njoj nije loša. Štoviše, naučila ju je čitati, daje joj svoj slikarski pribor, svoje stare haljine i zahvaljujući njoj je postala „house girl“ ili kućna pomoćnica, inače bi bila radnica u polju duhana.

 

Kada je poglavlje o Josephine, jezik se pojednostavi i ona ga piše u prvom licu. Tužno je čitati riječi iz kojih kipti želja za bijegom, želja za drugačijim životom, tuga jer je daleko od privilegirane bjelkinje koja ispija čaj na verandi, samo zato što ima drugačiju boju kože. No, Josephine je borac i nikada nije digla ruku na sebe kako bi si skratila muke. Pobjegla bi zbog nade koju nosi u sebi i ne bi jer može pretpostaviti što je čeka ako je (bolje reći kada je) pronađu.

 

 

Radnja se seli u 2004. godinu. Lina je Newyorčanka, odvjetnica u velikoj tvrtki koja živi s ocem, umjetnikom. Njena mama je, prema riječima oca, preminula kada je Lina bila dijete. Novi klijent odluči podići tužbu protiv 20-ak privatnih tvrtki koje su profitirale od ropstva. Zahtjevan slučaj, no Lina mu se odluči posvetiti jer afro-američki robovi nemaju spomenik ili muzej, njihova imena nisu poznata. Novac dobiven kroz suđenje ili nagodbu će biti iskorišten za projekte obrazovanja, kulture i sl. Lini je, pri čitanju materijala i istraživanju, kristalno jasno kako je zakon takav kakav jeste, bez ljutnje, bez emocija, slučaju treba pristupiti kao bilo kojem drugom.

 

 

Lina u novinama vidi objavu za izložbu pod nazivom „The art and artifice of Lu Anne Bell“, koja govori kako su djela slikarice Bell zapravo Josephinina djela! Da li se još netko naježio, osim mene?
Lina od vlasnice galerije ne saznaje mnogo. Slikarica Bell je umrla 1852. godine i Josephine kao da je propala u zemlju. Nakon što je vidjela slike, odluči pronaći Josephinine potomke i u konačnici dobiti tužbu! No, u isto vrijeme, ima nedoumice.

 

 

Lina odlazi posjetiti nekadašnju farmu Bell Creek koja je sada pretvorena u Bell Center for Women and Art, tj. muzej/galeriju/školu za kvalificirane umjetnice. Je li zaista Josephinina gazdarica naslikala sve slike ili su Josephinine slike predstavljene kao njene. Koja od njih dvije je bolje prenijela na platno tadašnji život na farmi? Koja od njih je slikarica? Što će se dogoditi s tužbom i da li će to biti najveća odšteta dobivena u povijesti (ili možda ipak ne, jer nije još pravo vrijeme)? Te detalje i još poneki vrlo važan i emotivan detalj ćete otkriti ukoliko pročitate ovu knjigu. Bolna jeste, jer izaziva gađenje, suze, smijeh, pa čak i sramotu jer sve se to odigravalo prije jadnih 150 i kusur godina, a nažalost, ropstvo je daleko od izumiranja, samo što se danas drugačije zove.
—o—
Ukoliko vas tema ropstva zanima, u knjizi su navedeni sljedeći izvori:
http://memory.loc.gov/ammem/snhtml/snhome.html
http://valley.lib.virginia.edu
Iskreno se nadam da će vam ova knjiga jednom doći u ruke i da ćete istinski uživati u njoj.
Do čitanja,