To su trebala biti dva najbolja mjeseca u njegovom životu. Nakon višegodišnjih zahtjevnih priprema te višemjesečnog putovanja, on i kolege iz posade stigli su na Mars. Bili su pripremljeni na sve. Baš na sve. Kada je počela pješčana oluja, znali su točno što treba napraviti – obustaviti misiju i uputiti se prema MAV-u (Mars Ascent Vehicle). Ne zna kako, ne zna zašto, ne zna kada, ali sve je pošlo krivo. Posade nema. MAV-a nema. A on…

Mark Watney je biolog i mehanički inženjer. Njegov zadatak na Marsu tijekom misije Ares 3 trebao je biti prikupljanje uzoraka tla radi ispitivanja mogućnosti uzgoja zemaljskih kultura na Marsu.

Šestog dana misije, snažna pješčana oluja prijetila je sigurnosti posade i NASA je izdala zapovijed o prekidanju misije i hitnom polijetanju natrag u brod Hermes u Marsovoj orbiti. Dok se s posadom kretao prema MAV-u, vidljivost je bila nikakva. Snažan zapuh vjetra nosio je iščupanu antenu koja se kao koplje zabila u njegovo odijelo i Mark je, odbačen daleko od posade, izgubio svijest.

Kada se osvijestio, morao je brzo reagirati. Bio-monitor njegovog odijela prestao je raditi. Znači, ne odašilje njegove vitalne signale. Što se posade tiče, on je mrtav. MAV-a nema, dakle uspjeli su odletjeti bez njega. Mark se uspijeva nekako odvući do Haba (habitat, montažna postaja za boravak i rad astronauta za vrijeme misije) i zakrpati odijelo. A zatim je sjeo promisliti o svojoj situaciji.

Zapeo je na Marsu. Sam. Posada ne zna da je živ. Komunikacijski sustavi su uništeni; nema načina da im kaže da je živ. Hab je predviđen da traje 31 dan za posadu od 6 ljudi. Sad, kada je sam, moći će barem zalihe hrane rastegnuti na 300 dana čak i ako ne štedi. Solarni paneli mu mogu davati energiju. Na raspolaganju mu je i oprema koja će se pobrinuti da ima dovoljno zraka. Znači, još 300 dana, ako nešto još ne pođe po zlu, može živjeti.

Jedini problem je što posada sljedeće misije Ares 4 stiže tek za 4 godine. Za otprilike 1400 dana… I slijeću na područje koje se zove Schiaparellijev krater. Mark se nalazi na području koje se zove Acidalia Planitia. Između ta dva područja je oko 3500km udaljenosti. Vidite?

Mark Watney ne pretjeruje kad kaže da je najebao.

Tako započinje borba čovjeka i prirode; finalni test Markova znanja, snalažljivosti, snage duha, hrabrosti i prisebnosti.

Čim otvorite prvu stranicu, knjiga vas usisa i baci na strm toboggan nepredvidljivih zbivanja i zapleta na kojem ste prvo šokirani, a onda ne želite sići jer vas malo morbidno zanima gdje ćete završiti. Zapravo, gdje će Mark Watney završiti.

A koliko toga Marku ne ide na ruku je zapanjujuće. Jedan dan sve izgleda savršeno, a drugi dan…

Nemam namjeru biti bezobrazna, ali knjiga je prava poslastica za najokorjelije ljubitelje znanosti i znanstvene fantastike. Krcata je tehničkim detaljima, opisima prirodnih procesa i fenomena – od kemije, fizike, botanike, klimatologije – i sve to na “astro” potenciju. Prosječnoj čitateljici romansi bi definitivno bila malo previše… No, Mark Watney je duša od čovjeka i tako lijepo sve objašnjava nama laicima da možemo lako sudjelovati u njegovoj tragediji. Točnije, promatrati njegovu tragediju.
Pravi astronaut, umirovljeni Chris Hadfield, obilato je nahvalio knjigu, nazvavši je posebno uspješnom i vrlo rijetkom kombinacijom originalne priče, uvjerljivih likova i ispravne znanosti.

Nije ni čudo, jer je autor, Andy Weir, samoprozvani “science nerd” ili po naški – štreber. Priča o njegovom putu do slave jednako je zanimljiva kao i sama knjiga.

Andy je započeo pisati i objavljivati ulomke tekstova na svom privatnom blogu; tko je htio, sve je mogao čitati besplatno. Zbog sugestije čitatelja da autor nametne nekakvu narativnu strukturu svojim tekstovima, Andy je povezao poglavlja u dokument koji su ljudi mogli besplatno downloadati s njegove stranice. Kako su se javljali pojedinci koji su imali problema s otvaranjem dokumenta, Andy je odlučio cijeli tekst objaviti kao Amazonovu e-knjigu (Amazon nudi potencijalnim autorima ovu opciju pod nizom uvjeta) te je za downloadanje iste stavio minimalnu cijenu od 0,99$. Interes među čitateljima je eksplodirao; skidali su je češće nego kada je bila besplatna na njegovom blogu. Uskoro se popela na vrh ljestvice najprodavanijih naslova znanstvene fantastike. Počela je privlačiti pozornost izdavačkih velikana… Nedugo zatim, pojavila se na 12. mjestu New York Timesovih najprodavanijih naslova.
Andyja je uskoro kontaktirao književni agent. Zatim velika izdavačka kuća koja je tiskala tvrdo ukoričeno izdanje knjige. Samo 4 dana nakon toga, Hollywood je tražio da kupi prava za film.

U terminima Sunčevoj sustava, Andyjeva očekivanja od knjige nisu sezala ni preko prvog oceana na Zemlji, a odjednom je popularnost buknula i mimo granica Marsa. Brzinom svjetlosti, bilo bi prigodno reći.

“Zasluženo” je isto vrlo prigodno reći. Knjiga oduševljava. Mark Watney je lik kojeg se lako zavoli i s kojim se još lakše suosjeća; strahovito pametan dečko s neiscrpnim smislom za humor koji se, kako stoji u službenom psihološkom profilu stručnjaka iz NASA-e, samo razgrana kada je Mark pod stresom. A Mark JEST pod stresom.

Koliko god netko misli da je toliko tehničkih detalja onaj dio knjige koji žulja i zbog kojeg knjiga može biti naporna, jako griješi. Nekih osnova fizike i kemije se lijepo prisjetiti, a svakako je korisno, pogotovo kada imate jednog pedagoški naradenog astronaut, ponešto i naučiti. Navjerojatnije ćete, kao i ja, naučiti da biste na Marsu potrajali možda 2 i pol sekunde. 🙂 Zato što, kao i ja, mislite da vam za preživljavanje na Marsu, treba samo glava. Jok. Treba vam i guzica. Zašto? 😀 Pitajte Marka kad uzmete knjigu u ruke. 😀

Jedna stvar na kojoj sam beskrajno, beskrajno, ali beskrajno zahvalna autoru jest ta što je ženskim likovima u knjizi posvetio toliko bad-ass pozicija!
Probajte naći jednu jedinu rečenicu koja govori kako izgleda Annie ili Beth ili Melissa ili Mindy. Nema! Zašto? Jer. Nije. Fuckin’. Bitno! Broj grudnjaka nije nešto zbog čega je Melissa Lewis zapovjednica međuplanetarnog svemirskog broad. Duljina i boja kose nije nešto što će dati da Mindy vidi stvari koje nitko drugi ne bi vidio – i bez kojih ne bi bilo priče. Bit će vam zadovoljstvo upoznati ove dame, ako ništa drugo, barem u filmu, koji stiže na velika platna 2. listopada ove godine.
Ozbiljna sam, ne dajte se obeshrabriti i knjigom. Mislim da sam negdje davno pročitala da ju je jedan naš izdavač najavio za prijevod ove godine, ali da me ubijete, ne znam tko. Ako saznam, javim, ali bit će šteta da je ne ugledamo na policama prije filma, ako je netko namjerava prevesti.

Ako ste uvijek bile žalosne jer vam dečki ne čitaju – mislim da je ova knjiga lijek za to. 🙂 A još zgodnije bi bilo da je pročitate prije nego dečki odgledaju film. Tako da, kad oni sjednu na pivu da jedno dva sata razglabaju o specijalnim efektima i “jebenosti” cijelog filma, možete reći nešto tipa: “Super mi je to što svemirski brod ide na ionski pogon i da ne treba goleme količine kemijskih raketnih goriva. Kada imaš pred sobom put od oko, recimo, 56 milijuna kilometara, kada su Mars i Zemlja najbliži, super je što se kroz duže vrijeme putovanja samo malom akceleracijom može razviti strahovita brzina.”

Tak nešto. 😀 Nema veze, razumjet ćete puno više kada pročitate knjigu. Mark Watney je dobra u objašnjavanju “kako” i “zašto”. Pitanje je samo koliko dugo sam sebe može održavati na životu? Koliko god to bilo, budite uvjereni da ćete se, dok je živ, daviti od smijeha iako je cijela situacija za plakanje.

I kada sam već spomenula plakanje, moram priznati jednu stvar. Ja nisam knjižni plačko. Knjige me mogu ostaviti ošamućenu danima; neka scena me može ostaviti zatečenu i duboko dirnutu. No, ne sjećam se kad sam zadnji put baš suzu pustila. E tijekom ovih 300-400 stranica sam zaplakala ravno 3 puta.

Teško je opisati točnu scenu i reći zbog čega mi je bila kao šaka u želudac. Treba biti uronjen od samog početka u atmosferu priče. No, oni koji će knjig čitati i žele znati što me to dotuklo (jedan od tri puta), to je scena u kojoj Beth Johanssen razgovara s tatom… Brrr…

Ukratko, fantastična knjiga!
Ako niste do sada, svakako bacite oko na trailer: