Roditelji su jedna zaposlena vrsta i što su djeca starija, čini se da postoji sve više toga oko čega se roditelji angažiraju kako bi svojoj djeci pružili najbolje moguće uvjete za rast i razvoj. Odnosno, barem se angažiraju u granicama svojih mogućnosti i shvaćanja o tome što je za njihovo dijete najvažnije. Roditelji su paralelno i u drugim utrkama: kako (p)ostati što bolji u ulozi Partnera, Zaposlenika ili Šefice, Sestre i Prijateljice i sl.

Nije li više pravilo nego iznimka da se roditelji u svemu tome malo pogube, pa im se počinju događati naizgled sitni propusti, sitne pukotine u odnosu s djecom i drugima oko sebe? A takva je priroda malenih pukotina – drže dok okolni pritisci nisu veliki, a u stanjima krize mogu se pretvoriti se u kobne otvore koji u život propuštaju lavinu katastrofe.

To će na svojoj koži jako dobro osjetiti Jenny, liječnica obiteljske medicine i majka troje gotovo odrasle djece, koja je uvjerena da živi idealnim životom. Uvjerena je da ona svoj posao majke, supruge i liječnice dobro obavlja, ali da će se uskoro – jednom, kada nađe vremena – posvetiti tome da se u određenim ulogama dovede što bliže savršenstvu. Za sada joj je sve toliko uhodano, sve joj je toliko dobro poznato, da joj ništa osim rutine ne treba. Sve dok se jedne večeri njezina petnaestogodišnja kćer, Naomi, ne pojavi kod kuće nakon kazališne predstave. 

U danima koji slijede, Jenny će posramljeno shvatiti, odgovarajući na pitanja policijskim istražiteljima, da na mnoga pitanja o svojoj kćeri ne zna odgovor. Osim toga, kako se trag hladi, a odnosi u obitelji usijavaju, Jenny će spoznavati da nema odgovore ni na vlastita pitanja o svojoj obitelji. Rutina kojom se toliko ponosila – koja je svjedočila o njezinoj dobroj uigranosti u svojim ulogama – možda je upravo ono što je dovelo do niza propusta zbog kojih su se njezin profesionalni i obiteljski život nepovratno raspali?

Tko je i zbog čega odveo Naomi? Je li mogla što učiniti da to spriječi? Što je trebala vidjeti kako bi spasila svoj posao, svoj brak, svoje odnose s djecom?

—o—

Priču pratimo iz dvije vremenske točke; razdoblje uoči nestanka i tijekom nestanka, te trianest mjeseci nakon Naominog nestanka. Godinu dana kasnije, Naomi nema. Nema nikakvih novih tragova. Jenny se odmakla od ruševina svog nekadašnjeg života i preselila u staru obiteljsku kuću. Nastoji prošlost sagledati kao nekakvu arheološku iskopinu u nadi da će pronaći još neke tragove koji su drugima promakli. U svojoj pomalo forenzičkoj pretrazi sjećanja iznova i znova otkriva pukotine u svom odnosu sa obitelji. Stvari koje nije primjećivala, ali i stvari koje je, kada ponovno razmišlja o njima, vidjela, ali ignorirala. Nove izraze lica na licu svoje kćeri. Bijesne verbale ispade svoje djece. Ljude čije motive i izrečene riječi nije shvaćala kao moguće prijetnje i upozorenja.

Kako se to sve moglo dogoditi? Kako se moglo neometano živjeti u tolikim lažima?

—o—

Kako je moguće ne poznavati svoje dijete? Pa ja sam ga napravila? Ja sam ga zamislila, odgojila! Ja sam ga naučio svemu što danas zna?
Ako već dijete mora tijekom odrastanja izgraditi neki svoj privatni svijet u koji ja kao roditelj nemam pristupa, što da učinim da to ne bude iz hira ili inata, da to ne bude ljutito isključivanje, već naprosto konstruktivno građenje prostora privatnosti? To svatko od nas treba. To svaka odrasla zdrava osoba mora imati.
Pa ipak, odgoj djeteta nije samo usmjeravanje i, ako drugačije ne ide, povlačenje čvrstih granica. Puno odgoja sve svodi na postupak – puštanja. Pustiti dijete da padne. Pustiti da se suoči sa posljedicama svojih odluka. Pustiti ga da istražuje i da osjeti ponos samostalnosti. Pustiti ga da se samo izbori za svoje vrhunce, ali i da samo ponekad sa sebe otrese prašinu razočaranja, straha, tuge. No, u kojem trenutku puštanje prelazi u ignoriranje? U kojem trenutku dijete treba roditeljsku ruku, iako to nikada ne bi priznalo? U kojim trenucima se u redu intervenirati, čak i po cijeni djetetove ljutnje, kako bi se garantirala djetetova sigurnost? E ovo je pitanje za milijun dolara. Jer roditeljski instinkti nisu savršeni, a i slabo rade zatrpani pod brigama svakodnevice.

—o—

Jenny je zanimljiv lik. I što je više dana prolazilo od čitanja knjige, to mi je bila zanimljivija, ali su moji dojmovi o tom liku ponešto tonuli.

Prva reakcija na nju i ono što joj se događa je suosjećanje. Pa i ja se zanesem i onda odreagiram na nešto u zadnji tren. I mene ponesu obaveze i ulovim se da sam slabo orijentirana na veze s najbližim i najvažnijim ljudima. U redu, i meni se dogodi da neke stvari ignoriram…
Ipak, kako sam razmišljala o Jenny, polako sam dobijala potrebu da je propitujem, umjesto da s njom samo suosjećam. U redu, moguće je da ti se potkradaju propusti u obiteljskim i partnerskim odnosima, ako si jako orijentirana na svoj posao. I obrnuto, naravno. No, njoj su se pogreške potkradale i na poslu… A što je s njezinim ostalim odnosima? Ako budete čitali, promotrite malo koliko je krnja njezina mreža prijateljstava, čak i poznanstava. Zbog čega? Zbog čega si, Jenny, toliko površna? Što te to toliko okupiralo? Obitelj nije. Posao nije. Brak nije. Obrazovanje nije. Prijatelji i njihovi problemi nisu. Čemu onda pripisati toliku mentalnu odsutnost iz vlastitog života?

Ne znam je li ta Jennyna površnost bila namjerna, je li ju autorica tako zamislila ili je taj lik toliko nekako slabo teksturiran zbog toga što je autorica nova u pisanju. Ako je ono prvo u pitanju, onda to daje sasvim jedan novi okus završetku knjige.

—o—

Bez obzira na ovu nejasnu prirodu karaktera protagonistice, radnja je uzbudljiva i jurnjava za tragovima, u stvarnosti ili u sjećanjima, je intenzivna. Svako novo okretanje stranice donosi nova neugodna pitanja i šokantne spoznaje.  

Iako je ovo odlično skrojena priča, najviše sam uživala u atmosferi: više sjetnoj nego turobnoj. Autorica je odlično uspjela stvoriti jedan prohladan, mokar i ljepljiv svijet, idealan za preispitivanje vlastitih odluka i potencijalno kobnih previđanja. U tom svijetu upoznajemo Jenny, trinaest mjeseci nakon nestanka njezine kćeri. Sjeta, žaljenje, još uvijek tinjajući strahovi – sve to stvara savršenu temperaturu za napeto drhturenje u iščekivanju barem nekakvog raspleta. A rasplet je – vrlo, vrlo nekonvencionalan i izrazito simboličan.

Rezanje pupkovine između djece i roditelja nije uvijek popraćeno razgaljenim opraštanjem i obećanjima da će se djeca iz svog velikog svijeta radovno vraćati u domove svojih roditelja koji ostaju živjeti s uspomenama. I rijetko kada pupkovinu razrežu sami roditelji – djeca skoro nikada. Gotovo uvijek to čini neka druga ili treća osoba. Zbog toga nas ovakvi završeci ostavljaju da sjedimo začuđeni i duboko zamišljeni.

Konačno, ne mogu reći da sam oborena s nogu. Nisam. Ali sam istinski uživala čitajući, to jesam. Pitanja koja je priča načela još su danima plutala po mojoj glavi, a mislim da je upravo taj učinak čitanja ponekad i važniji od pukog uživanja u čitanju koje završava istoga trena kada se knjiga zatvori.

Joci je svakako bila u pravu – roditelji i svi oni koji to planiraju postati, profitirali bi od druženja s pitanjima koja ova knjiga postavlja. Pogotovo ako na njih znaju odgovore. Onda ih javite i meni. 😀

KAKO DO KNJIGE? (***DARIVANJE ZAKLJUČENO***)

Na mail iva@bibliovca.com pošaljite e-mail naslova “Kći” i napišite…
Ma ništa, to je to. Napišite naslov, i vaše cijenjeno puno ime i prezime u mailu. Hja, da ne kompliciramo, kad mi ionako ne pada na pamet nekakvo pametno pitanje. 🙂

E da, uz knjigu stižu i ove divne naušnice. Vidjela sam ih dok sam baš sva bila zaokupirana knjigom i tako su me podsjetile na kapljice kiše i svu onu oluju koja je stalno prisutna u knjizi i baš su mi se učinile kao prigodan dodatak. 🙂

P.S. – OMG OMG OMG, zadnjih 10 je krenulo… 😀