Rečeno mu je jasno i glasno, dana 21. lipnja 1922. godine – ako ikada više nogom kroči kroz vrata hotela Metropol u Moskvi, bit će ustrijeljen bez upozorenja. Grof Aleksandar Rostov osuđen je na doživotni pritvor u prostorijama hotela.

Toliko nam je savršeno jasno već iz nekoliko prvih stranica ove knjige. Jasno nam je i da ne znamo što je to grof Rostov skrivio da je zaslužio ovakvu presudu. Isto tako nam je jasno da u njegovom nastupu ima nešto neodoljivo – nekakva profinjenost govora, britkost uma i suptilno ruganje autoritetu – zbog čega ne možemo obuzdati simpatije prema ovom čovjeku bez obzira na to što ga u knjizi upoznajemo kao primatelja stroge kazne.

A što je to grof Rostov skrivio? Rodio se, čini se, na krivom mjestu u krivo vrijeme. Rođen i odrastao kao pripadnik ruskog plemstva, uživao je svo bogatstvo i raskoš carske Rusije, prije nego što je turbulentno razdoblje revolucije nakon Prvog svjetskog rata zauvijek promijenilo tijek ne samo ruske, već i svjetske povijesti.

Carska obitelj Romanov pogubljena je u ljeto 1918. godine; svatko tko nije bio seljak ili vojnik, nije se dobro proveo. Grof Rostov je, u trenutku kada ga upoznajemo, već četiri godine stanar hotela Metropol. Imanje njegove obitelji više ne postoji; ni članovi njegove obitelji više nisu među živima.

Tek su mu 33 godine i svijet kakav je poznavao zauvijek je nestao; zamijenio ga je neki novi, neki koji je prema grofu otvoreno agresivan i neprijateljski raspoložen, neki u kojem za ljude kao što su on više nema mjesta.

Nekada je hodao obiteljskim voćnjacima, danas o hodanju po travnatoj površini može samo sanjati. Nekada je posjedovao ormare pune raskošnih odora, a sada mu je preostalo tek nekoliko skupocjenih i po mjeri skrojenih odijela.

Nekada je odlazio na domjenke i balove, a sada će kraj svoga života morati dočekati lutajući hodnicima hotela, objedujući uvijek istu hranu u uvijek istim hotelskim restoranima, koju su pripremili uvijek isti ljudi.

Kako se grof Rostov upoznaje s novim, znatno skučenijim konturama svog budućeg života, tako se mi čitatelji polako upoznajemo s pravim gospodinom, pravim džentlmenom. Neki od nas, usudila bih se reći, po prvi i posljednji put. 😀

Ne pretjerujem, stvarno. Nedavno sam bila na jednom liječničkom pregledu i kada sam napuštala ordinaciju, neki simpatični muškarac je ustao, upitao me koji je moj kaput, razapeo ga ispred mene i čekao da se priberem i uvučem ruke u rukave.

Zahvalila sam se i upitala ga: “A smijem li sada početi hiperventilirati od nevjerice i onda pasti u nesvijest?” Njemu je to bilo smiješno. “Ima nas još, gospođo.”

Možda ih ima još koji znaju ustupiti stolac, otvoriti ili pridržati vrata, pomoći ženi da odjene kaput. No, iskreno, to može i jedan obični Christian Grey. 🙂

Grof Rostov je nešto sasvim drugo, biće kakvo se više ne može sresti danas. Nije se, zapravo, više moglo sresti ni tada, kada je “obični” narod preuzeo vlast nad Rusijom – toliko je jasno iz knjige, mislim da je autor i htio da čitatelj promatra ove razlike.

Pravi gospodin je jedna toliko fascinantna persona da nas kroz skoro pet stotina stranica knjige grof Rostov ni na trenutak ne umara.

Jer, znate, ni njemu samome nema kad biti dosadno, a to može zahvaliti prije svega devetogodišnjoj Nini koja mu jednoga dana dođe za stol za vrijeme objeda i bez oklijevanja (i bez isprike i bez predstavljanja) ga upita gdje su mu nestali brkovi? I je li istina da je on “onaj grof”? I je li poznavao kakve princeze?

Ako je grof Rostov mislio da nakon četiri godine boravka u hotelu Metropol poznaje baš svaki njegov kutak, Nina će mu uskoro pokazati da hotel skriva još brojna čudesna mjesta.

Srećom po grofa, hotel Metropol ima i krojačicu; nakon gotovo svake pustolovine sa svojom novom prijateljicom, grofu se skupocjene hlače rasparaju preko guzice.

Znate kako je Pieter Steinz u svojoj knjizi “Čitanje na odlasku” rekao da onaj tko ne može računati na duljinu života mora učiniti sve da život istraži “u širinu”, u onom vremenu koje mu je preostalo? Grof Aleksandar Rostov ima sličan zadatak, samo drugačije ograničenje: vremena ima, no čini se da će ga provesti na jednom te istom mjestu. Kako onda jedan džentlmen može istraživati širinu života ako zna da će se čitavo njegovo fizičko kretanje odvijati unutar prostorija jedne jedine zgrade?

Jasno, monotoniju sigurno razbijaju zanimljivi gosti hotela – sa sobom donose nevjerojatne priče iz vanjskog svijeta, sjećanja koja i Rostov može dijeliti, probleme s kojima im Rostov može pomoći.

Tu su i djeca koja se moraju odgajati, prijatelji koji se moraju ohrabriti, neprijatelji koji se moraju upoznati, arogantni mačori s kojima se treba naučiti ophoditi, prekrasne žene koje zbog grofa svu svoju odjeću kroz prozor hotela bacaju na ulicu – novi, mlađi naraštaji koji imaju što naučiti od jednog bivšeg plemića. 🙂

Čitajući knjigu, podsjećamo se da postoje ljudi koji se dostojanstveno usavršavaju u umjetnosti življenja unutar onih okolnosti koje su im dane – kako razlikovati što u životu možemo promijeniti, a što moramo prihvatiti; kako birati svoje bitke i kako se dostojanstveno nositi sa svakim ishodom – sve su ovo vještine koje bismo zaista, zaista mogli učiti od grofa. Kao i, recimo, kako uživati u porocima s gospodskom mjerom. Seks i alkohol included. 😀

Unatoč tome što je ostao sam, unatoč tome što je ostao bez svega, grof Rostov prepoznaje nekonvencionalne prilike da se ipak ostvari kao roditelj, bliski prijatelj, ljubavnik, savjetnik i mentor.

Jedna od najdražih, najdirljivijih poruka ove knjige meni jest ta da se obitelj može imati na mnogo načina; da netko može biti divan, strpljiv i požrtvovan roditelj djetetu s kojim nema nikakvu biološku vezu.

Prateći grofa kroz njegove transformacije, promatramo (kroz prozor hotela) kako se svijet vani mijenja. Na taj način me život ovog zanimljivog čovjeka podsjeća na moj vlastiti; toliko je zbivanja u kojima ne sudjelujem, toliko je toga što propuštam, toliko je toga što se odvija bez mene, toliko je toga što je indiferentno prema mom postojanju – pa ipak, to ne znači da moj život, ovdje i sada, ne može biti savršeno ispunjen.

U konačnici, ako je vjerovati onome što grof tiho primjećuje, zapravo se malo toga zaista mijenja – ljudska priroda je ipak nešto što svako mjeni daje toliko puno predvidljivosti.

Teško je pričati o ovoj knjizi, teško je dočarati na koji način ona zadovoljava baš svako čitateljevo hedonističko osjetilo. Svjesna sam da je lik grofa Aleksandra Rostova jedan vrlo romantičan (iako ne idealiziran) prikaz pripadnika jedne društvene klase koje više nema, ali on sa sobom nosi toliko toga divnog, nostalgičnog i pametnog, da sam sigurna da će baš svatko tko ga upozna knjigu zatvoriti kao bolja osoba.

Sigurna sam i da ćete htjeti isprobati baš sve kombinacije vina i hrane koje grof spominje, sigurna sam da ćete guglati aviokarte za Moskvu i fotografije hotela Metropol (samo naprijed, uživat ćete, barem u fotografijama, ako već ne u cijenama puta i smještaja :D), sigurna sam da ćete ove godine željeti boraviti u kakvom jabučnjaku i da ćete jabuke gledati obnovljenom očaranošću.

Sigurna sam da ćete se zatreskati u grofa preko ušiju; štoviše, čak se duboko nadam da hoćete – može nam svima samo koristiti ako nam se kriteriji za odabir partnera iskalibriraju na ovakvim likovima. 🙂

I sigurna sam da će vam Amor Towles ponuditi kraj kakav niste očekivali…

Knjige poput ove čine me radosnom i optimističnom; jasno mi poruču da književnost i danas može biti elegantna i raskošna, poučna i zabavna, da ne mora biti suhoparna kako bi prenijela neku bitnu poruku, siže, ispričala neku važnu, suvremenu priču.

Naprotiv, književnost danas ne smije biti takva; čitatelji neće dozvoliti, čitatelji imaju visoke standarde i čitatelji u zamjenu za svoje vrijeme od autora traže puno.

Srećom, evo, može se prekrasno pisati o važnim i ozbiljnim temama i to na način od kojeg se čitatelj neće, upinjanjem da prati tekst, dovesti u opasnost da mu prsne kakva žila u mozgu.

Čitatelj danas ne želi da mu se drži lekcija; on želi da ga autor tretira kao partnera u otkrivanju jednog novog svijeta, želi da ga autor zarazi svojim entuzijazmom prema temi koju opisuje i želi da mu autor pokaže da je pišući knjigu i pazeći na svoje pisanje, unaprijed iskazao poštovanje spram čitateljevog vremena koje će nepovratno biti uloženo u njegovu knjigu.

Imajući sve ovo na umu, bez ikakve zadrške i bez ijedne dvojbe, knjigu “A Gentleman in Moscow” proglašavam najboljom knjigom pročitanom u 2017. godini.

“… the world’s Crusoes seek shelter and a source of fresh water; they teach themselves to make fire form flint; they study their island’s topography, its climate, its flora and fauna, all the while keeping their eyes trained for sails on the horizon and footprints in the sand.”