Dočekala sam 2016. godinu uzbuđena zbog jedne posebne znatiželje – koja knjiga će mi, od svih koje ću tek pročitati, postati ona najdraža? Prošle godine bila je to knjiga “Signatura svih stvari” Elizabeth Gilbert. Nisam očekivala da ću ove godine ozbiljnog kandidata susresti već u veljači ove godine. Ukratko, opsjednuta sam ovom knjigom.

Ovakav nerazrijeđeni užitak čitanja dugo, dugo nisam iskusila. Već sam počela sumnjati da se u mojim godinama tako nešto može ponovno dogoditi, kao i intenzivno, bezglavo zaljubljivanje nalik na ono pubertetsko.

A onda se dogodila prva rečenica… I zadnja riječ u toj prvoj rečenici. 🙂

Ooooh, Anna… Što bi ovo trebalo značiti, Anna? Započela sam čitati s vragolastim osmijehom koji je ubrzo morao ustupiti mjesto puno ozbiljnijim i složenijim izrazima lica koji su odavali egzotične kombinacije osjećaja; nevjerica i zanos, odbojnost i očaranost, divljenje i zabrinutost, zbunjenost i sram i potpuno razumijevanje.

Anna Benz je privlačna tridesetsedmogodišnjakinja, Amerikanka koja već devet godina živi u okolici Züricha sa suprugom i troje male djece. Anna ne oskudijeva ni u čemu; već devet godina živi u zemlji koja je u očima čitavog svijeta savršeno uređeno, sigurno, napredno i idilično mjesto za život. Ali Anna je nesretna. Anna je više nego nesretna. No, kad biste je pitali zbog čega pati od nesanice i noćima odlazi grčevito plakati na klupu u parku iznad kuće i zbog čega najviše voli sate provoditi vozeći se ukrug međugradskim vlakovima, ne bi vam znala reći. Anni nešto nedostaje i to nešto pokušava već godinama naći u posteljama različitih ljubavnika…

Devet godina Anna se ne osjeća prihvaćeno u zemlji u koju se doselila. Ne poznaje jezik; taj zamršeni jezik koji lažno nalikuje njemačkom. Ne osjeća se dobrodošla među nasmiješenim ljudima čija je hladna ljubaznost neiscrpna, a rezerviranost neprobojna. Ne osjeća da pripada u svoj dom, u svoj život, u vlastitu kožu.

Anna nema svoj bankovni račun iako joj suprug radi u banci. Ne zna ni što joj točno suprug radi. Ima troje djece koje joj nekako ne uspijevaju značiti onoliko koliko je mislila da će joj značiti prije nego ih je imala. Nema niti jedan blizak odnos, niti jednog prijatelja. Anna misli da bi bilo zgodno, korisno, imati prijateljicu. Ipak, Anna nije sigurna da je želi.

Jedinu želju koju Anna može osjetiti u toj svojoj apatiji jest – želja da je netko želi. Gladna je za seksom, no sam seks joj ne pričinjava zadovoljstvo. Koliko god ljubavnika je imala, nikome nije pošlo za rukom ispuniti prazninu u njezinom srcu – prazninu koja nije nastala jer ju je njezin suprug, Bruno, prestao primjećivati… Zbog koga je onda nastala? Možda i saznate ako uspijete Annu prevariti da odgovori na pitanje: “Tko je Stephen?”

Anna Benz je inteligentna žena. Jako dobro zna koji je njezin problem. Jako dobro razlikuje dobro od lošega, moralno od nemoralnoga. No, Anna u sebi ne nalazi načina da joj do toga bude imalo stalo. Njezina pasivnost i melankolija su nešto što izluđuje čitatelja jednako koliko izluđuje i psihoterapeutkinju, Doktoricu Messerli, koju redovito posjećuje. I kojoj redovito laže.

Na nagovor doktorice, Anna polazi na tečaj njemačkog jezika, no umjesto mogućnosti da se aktivno uključi u život svoje obitelji i zajednice, tečaj jezika joj samo daje dodatne metafore za beskrajno sagledavanje života. Daje joj i novog ljubavnika.

Anna spada u likove koje nije lako zavoljeti jer se čini kao grijeh s njima suosjećati; čini se nemoralnim pokušati čak i sebi objasniti njezina ponašanja. Anna nije lik kojeg je lako podnositi; s njom je, čak i iz perspektive čitatelja, teško uspostaviti stabilan odnos – nestalna je, skliska i frustrirajuća. Ipak, Anna je lik koji je mene od prve stranice očarao. Čime? Inteligencijom, pronicljivošću i bešćutnom izravnošću, besramnom razotkrivanju koje navire iz njezine duboke apatije. Njezina melankolija je opojna, a Anna je očaravajuća u svojoj autodestruktivnosti. Plamteća čežnja koju Anna osjeća za nekim drugim životom, za nekom drugom Annom, za nekim drugim svijetom je tako poznata i opipljiva. Valjda je to tako sa svima onima koji su jednom voljeli vatru, a nekako završili živeći unutar bedema od leda i stijena.

Anna je ledena kugla u čijem središtu tinja plamen, a u svijetu u kojem živi nema kisika da ga razbukta.

Anna je u vlastitome životu poput promatrača u muzeju, na izložbi koja ga ne zanima.

Anna je cvijet posađen u vrt koji, koliko god lijep i uređen bio, nema uvjete koji bi ga hranili i dali mu da raste i cvjeta.

Anna je meni beskrajno zanimljiva. Fascinantna su mi njezina razmišljanja u igrama riječi, fascinantna su mi njezina pitanja; stvari koje prešućuje, šutnje koje oplakuje. Poput nekog rijetkog cvijeta, Anni je istovremeno, otkad su je počela okupirati pitanja ljubavi i seksa, potrebno jako puno osobnog prostora i samoće, ali i žestoke, tropske temperature ljubavi. Teško spojiva kombinacija. Postoji li na svijetu takav odnos koji zadovoljava ove naizgled (a možda i ne samo naizgled) oprečne potrebe?

Zarazna mi je anesteziranost njezinih emocija – poznat mi je taj prostor u koji stjeraš samoga sebe kako se ne bi morao boriti sa osjećajima koji su previše bolni, sa prazninama čiji su rubovi preoštri. To su oni trenuci kada usiljenom ravnodušnošću usporiš svijet oko tebe i čini ti se da si se sav pretvorio u dva golema oka na licu bez usta; promatraš i promatraš i promatraš i nemaš što dodati. Imaš potrebu samo na kraju dana sjesti pred bijeli zid, uperiti pogled negdje kroz njega i disati, disati, disati…

Knjigu su neki čitatelji shvatili kao lekciju – što se ženi dogodi kada namjerno i svjesno donosi loše odluke. No, Anna zapravo ne donosi odluke. Glavna tema ove knjige, kako sam ja shvatila, jest Annina pasivnost i posljedice te pasivnost. Anna ne donosi nikakve odluke, Anni se sve naprosto događa. Ona se ne opire, ne brani. Ne nalazi razloga zbog čega bi to činila.

U jednom trenutku, Doktorica Messerli govori Anni ove riječi: “You are ill with inaction…” i mislim da je to savršeno dijagnosticiran uzrok katastrofe u ovoj knjizi.

Moguće je razboljeti se od pasivnosti prema vlastitome životu. Anna je pasivnošću razboljela svaki aspekt vlastitog identiteta i dovela svoj život, ali i živote onih oko sebe, u bolno i teško stanje o kojemu čitamo na samom kraju knjige.

Jedna stvar u kojoj sam beskrajno uživala je i njemačka gramatika. O, da, dobro ste pročitali. 🙂 Anna koristi pravila njemačke gramatike kako bi potražila slične pravilnosti u funkcioniranju svijeta. Na ovim dijelovima se najbolje, po meni, vidi njezina britka i vitalna inteligencija, ali i autoričina pjesnička kreativnost i intiman odnos s riječima.

Uživala sam u Anninim razgovorima s Doktoricom Messerli. Psiholog u meni je uživao, iako nisam uvjereni poklonik psihoanalize.

Autorica Jill Alexander Essbaum je pjesnikinja i sveučilišna profesorica, a “Hausfrau”, knjiga koja brzo postaje kontroverzan best-seller, njezino je prvo prozno djelo. Nastala je iz njezinog iskustva dvogodišnjeg boravka u Švicarskoj, za koji je mislila da će biti uzbudljiv. No, uzrokovao je žestoke osjećaje izoliranosti, depresivnost i kreativno odumiranje. Tamo se raspao i njezin prvi brak. Po povratku natrag u SAD, Essbaum je pokušala iskustva uobličiti u još jednu zbirku stihova, no, kako sama kaže, ubrzo je ustanovila da “ja” postaje “ona” i da stihovi postaju odlomci. Tako je nastala Anna i tako je nastala “Hausfrau”.

Priznaje da je s Annom dijelila mnogo toga – osjećaje izoliranosti i nepripadanja, beskrajne i besciljne vožnje vlakovima, razmišljanje u igrama riječi, plakanje na klupi u šumarku iza kuće. No, naglašava, ona nije Anna. Ona se u Anni ne sakriva niti se razotkriva.

Iako mnogi tvrde da je “Hausfrau” nova “Madame Bovary” i/ili suvremena “Ana Karenjina”, autorica se skromno zahvaljuje na laskavim usporedbama, ali naglašava da nije napisala ovu knjigu kao upozorenje nemoralnim ženama što će im se dogoditi ukoliko ne zauzdaju svoje grešne nagone. Kako sama kaže, naprosto je pisala knjigu o jednoj kompliciranoj, iskrenoj, ali nesretnoj ženi koju je zavoljela.

U svakoj rečenici se osjeti da je ova spisateljica sa riječima u posebnom odnosu; “Hausfrau” je poezija u poglavljima. Autorica je u više intervjua odala kako svoju knjigu poznaje od prve do zadnje rečenice. Cijelu ju je sebi naglas čitala nekoliko puta; nije željela da iti jedna rečenica bude u knjizi ako nema dobar razlog da bude tamo. Sigurna sam da je ovako ozbiljno shvaćanje, ovakva ozbiljna ljubav prema vlastitom tekstu, dobar dio razloga zbog kojeg je ova knjiga, iako čudan i grešan, neponovljiv užitak za čitatelja.

Doista mislim da ove godine neću čitati ništa ovako sirovo, ovako hrabro. Kad se samo sjetim da je knjiga skoro izletila sa hrpe samo zato što sam već na prvoj stranici shvatila da se radnja odvija u Švicarskoj, a koju god sam knjigu od početka godine uzela u ruke, u 95% slučajeva je mjesto radnje Švicarska. Ne znam samo procijeniti imam li sa Švicarskom nezapočetih ili nedovršenih poslova… 🙂 Znam samo da postoji jedno stablo koje moram posjetiti jednog (nadam se) oblačnog i hladnog, ali suhog dana. Koji god dan to bude, mogu obećati jedno – zbog mene toga dana vlakovi neće kasniti…