Amber Petterson možda jest mlada, ali joj je savršeno jasno čega je sita. Zlo joj je od toga da netko tako pametan i tako sposoban kao što je ona vodi tako beznačajan, skučen život. Amber zna što želi i što želi ostaviti iza sebe. Točno zna što želi postati, točno zna što i koga želi imati i točno zna da se ni na koga drugog osim na samu sebe ne može osloniti.

Ono što želi je opsceno imućni i nadnaravno privlačni Jackson Parrish – želi njegovu pažnju, njegovo obožavanje, njegov životni stil, njegov novac. Ukratko, želi njegovo prezime. Uostalom, “Amanda Petterson” je samo privremena postaja u njezinoj transformaciji iz anonimne djevojke iz maloga grada u ženu čije će ime nešto značiti i pred kojom će se otvarati sva vrata koja samo pogleda.

Jedini problem je što već postoji gospođa Parrish. Zapravo, nije to jedini problem. Problem je u tome što je Daphne Parrish prekrasna i divna osoba. A problem je i u tome što Jackson Parrish obožava svoju prelijepu suprugu.

No, da je Amber lako zastrašiti, ne bi se ni upuštala u pažljivo planiranje svog pohoda na mjesto koje joj pod Suncem pripada. Uostalom, ako itko može izvesti nemoguće, onda je to pametna, snalažljiva, strpljiva, dijabolički prepredena Amber.

Našavši način da se uvuče u epicentar života Parrishevih (a s njima i u orbitu bogatih i poznatih), Amber postaje sve uvjerenija da pojedini ljudi (kao što je, recimo, Daphne Parrish) nisu zaslužili da imaju sve što imaju, nisu ničim zaslužili bogatstvo i sreću koja ih je dopala.

Lijepa i ljubazna, ali neurotična i praznoglava Daphne, koja je već počela zapostavljati vlastiti izgled i koja ne zna cijeniti osjećaje koje Jackson Parrish ne može sakriti prema njoj, primjer je takve jedne takve osobe koja vodi život za koji je očito nezahvalna.

Amber je ljuta, ooo, kako je Amber ljuta! Ali ne može baš sve nepravedne raspodjele bogatstva i sreće na svijetu, ali može ispraviti onu koja se odnosi na nju i neće se zaustaviti dok ne dobije ono što želi, ono što zaslužuje.

Ne znam zbog čega sam, kada sam prvi put čula za ovu knjigu, pomislila da se radnja odvija prije nekoliko desetljeća, možda za vrijeme zlatnog doba Hollywooda… Kombinacija naslova i dizajna naslovnice je valjda stvorila svoja očekivanja.

Ono što me unutra dočekalo nije imalo veze s pričom koju sam očekivala; da sam bila svjesna kojem žanru i tematici pripada ova priča (slabo sam istraživala, priznajem), vjerojatno bih je zaobišla potpuno.

I vjerojatno bih propustila od čijih sam zaokreta, iznenađenja i šokantnih otkrića još satima nakon čitanja hodala okolo s obrvama podignutim na pola čela.

Liv Constantine je ime pod kojim pišu dvije sestre, Lynne i Valerie Constantine, kojima je “The Last Mrs. Parrish” prva knjiga, i već u prvoj knjizi uspjele su zakuhati takve likove i takve obrate, da se knjiga čita sama od sebe, u jednom ili dva sjedenja.

Ženski likovi u ovoj knjizi posebno su mi osvježenje i oduševljenje; Amber je… hm. Amber je nezaboravna. Boraviti u njezinoj glavi i slušati njezine unutarnje monologe iz prve ruke na trenutke je šokantno i zastrašujuće, a na trenutke grozno smiješno. Nema dvojbe da se radi o sposobnoj, ambicioznoj djevojci koja imam sasvim logične, sasvim razumljive motive za ono što radi. Njezine metode, s druge strane… Ah… I sama zna kakve su, ali drugog izbora nema. 🙂

No, unatoč tome što je strpljiv i pažljiv strateg, Amber je možda podcijenila grupu ljudi među kojima želi izboriti mjesto za sebe. Da, mnogi od njih možda nisu zaslužili imati što imaju, ali hoće li je i kako primiti u svoje redove? Kako će joj dani izgledati kada se konačno izbori za život kakav zaslužuje?

O tome bi nam nešto više mogla reći i sama Daphne Parrish, kada dođemo do drugog dijela knjige i kada ona preuzme pripovijedanje… I kada zatečeni počnemo shvaćati među kakve ljude se Amber ušetala.

Ako tražite napetu priču zbog koje ćete izgristi svoje od adrenalina drhtave prstiće i čije će vas finale ostaviti zatečene i ozarene, search no more. 🙂

Što vam još mogu reći osim da bi se Amy Elliot-Dunne iz knjige “Nestala” dobro snašla u ovom društvu… 😉