Pokretačice prvog vala feminizma tražile su da se naglase i uvaže jednakosti muškaraca i žena, ponajprije jednakost u pravu glasa. Drugi val feminizma, koji je trajao od 60-ih do 80-ih godina 20. stoljeća je donekle krenuo drugačijim putem – naglašavanje razlika; žena ima ono nešto što muškarac nema – potencijal i sposobnost stvaranja života. Žena time zaslužuje ne samo ravnopravno, nego i izdignuto, posebno mjesto u društvu i, ono najvažnije, svom vlastitom životu. Žena je majka, kao što je i Priroda Majka. Žena i Priroda su vrlo, vrlo bliske, jer su Priroda i Majčinstvo nerazdvojivi. No, od takvih promišljanja otelo se nešto što će se od 80-ih godina naovamo pretvoriti u jedan novi, nevidljivi pritisak na ženu koji žene nisu očekivale: prirodno je svakoj ženi da bude majka, tako kaže ideologija koju Badinter zove naturalizam.

Ekonomska kriza koja se odvija na globalnoj razini unatrag nekoliko godina uzrokuje stagniranje ili čak nazadovanje u profesionalnim životima žena; pogoršavaju se njihovi uvjeti za zaposlenje (pogotovo kod onih nižeg obrazovanja), radna mjesta su nesigurna, plaće koje su ionako bile manje od onih koje primaju muškarci se smanjuju, itd. Stavljanje karijere u prvi plan postaje pomalo rizičan potez. Veliki broj žena naprosto se – vraća u kuću. A žena koja je doma, bez posla i bez djece naprosto postaje predmet vrlo intenzivnog interesa njene uže i šire zajednice. Što ona, pobogu, radi po cijele dane? Zašto nema djecu?
Prirodno je da svaka žena želi mati djecu, zar ne? Eto joj prilike, ionako nema što drugi raditi!
“… treba svakako priznati da većina roditelja ne zna zašto imaju dijete. Zapravo, odluka proizlazi više iz emocija i normi nego iz racionalnog razmatranja prednosti i poteškoća.”
Upravo je ovo jedan od načina na koji se žene, koje su do jučer sebe u budućnosti gledale kao financijski neovisne i sa uzdama svog života čvrsto u svojim rukama, odjednom nađu u novoj krizi identiteta. Žena i dalje želi svoj komadić svijeta. No, okolina želi nešto drugo. Okolina predlaže majčinstvo.
Majčinstvo se prezentira kao kruna ženinog postojanja; vrhunac njenog ostvarenja kao osobe. Majčinstvo je nešto, kažu oni, što svaku ženu usrećuje i ispunjava. To je najljepša stvar koja se ženi može dogoditi.
“… kao da je stvarnost majčinstva obavijena nekom vrstom iluzorne sjajne aureole. Buduća majka sanjari samo o ljubavi i sreći. Ona ne zna za drugo lice majčinstva, sačinjeno od iscrpljenosti, frustracije, samoće, pa otuđenosti koju prati golema krivnja.”
Doista, govori li nam tko o tom drugom, umornom licu majčinstva? Poučava li nas tko o zahtjevnosti majčinstva? Priča li nam tko istinitu priču?
Čini se da nije dopušteno o majčinstvu misliti bilo kako drugačije nego kao o blagoslovu i stanju kronične euforije, iako žene koje imaju oči (a još nemaju djecu) vide sasvim drugačije sliku kada gledaju druge majke.
“Začudo, čini se da društvo više voli propitivati one žene koje procjenjuju svoje odgovornosti…”
(o onima koji procijene da ne posjeduju sposobnosti i mogućnosti za roditeljstvo) “Takvi ljudi su stalno pozvani da se opravdavaju, a nikome ne pada na pamet pitati neku majku zašto je postala majkom (i tražiti od nje valjane razloge), pa bila ona najinfantilnija i najneodgovornija žena na svijetu.”
I kao da tu već stvari za ženu nisu dovoljno zahtjevne i komplicirane, Badinter upozorava da se svaka žena koja se ili odluči na majčinstvo ili razmišlja o majčinstvu, suočiti s još jednim nedostižnim idealom – savršenom majkom.
Danas, čini se, nije više dovoljno biti majka. Danas su zahtjevi od “dobre” majke ogromni. Toliki da gutaju sve što žena ima – njeno tijelo, njeno vrijeme, njen mentalni prostor. Dobra majka pohađa tečajeve, čita desetke knjiga, ne koristi jednokratne pelene, ne koristi proizvode za njegu svoje bebe koji uključuju potencijalno štetne sastojke, pazi ne samo ŠTO beba jede, nego vodi računa i o tome da sve bude, primjerice, iz organskog uzgoja. A to su samo majčine preokupacije vezane uz brigu za bebine fizičke potrebe. Današnja majka mora voditi brigu i o djetetovim emocionalnim i psihičkim potrebama, koje samo rastu i postaju složenije što dijete postaje starije.
I, da – dobre majke doje. Još nedavno govorilo se o “pravu na dojenje” (ako je dojenje pravo, je li i ne-dojenje pravo?). U zadnje vrijeme, čini se, dojenje postaje sve manje pravo i izbor, a sve više zadatak, dužnost i obaveza odgovorne majke.
Zagovornici dojenja imaju web-stranice na kojima su ispisane i “zapovijedi”. Primjerice, La Leche League ima 10 zapovijedi dojenja, od kojih neke glase otprilike ovako:
  • JA SAM MLIJEKO TVOJIH GRUDI. U KUĆI NEĆEŠ IMATI DRUGE HRANE ZA DIJETE. Ako ti daju uzorke mlijeka u prahu, baci ih u smeće.
  • OD PORODA ĆEŠ SE OKRUŽITI STRUČNJACIMA ZA DOJENJE. Osiguraj da medicinske sestre i tvoj pedijatar podupiru dojenje.
  • NEĆEŠ ODUSTATI. Ni nakon dva dana, ni dva tjedna, ni dva mjeseca. Ako su ti bradavice bolne, nađi pomoć prije nego što prokrvare ili ispucaju…
  • NEĆEŠ SLUŠATI ONE KOJI TI GOVORE DA NE MOŽEŠ DOJITI ILI DA DOJIŠ PREVIŠE, PREČESTO ILI PREDUGO. Ne slušaj ni majku, ni svekrvu koje ti savjetuju da koristiš bočicu!
  • NEĆEŠ ODBITI SVOJU DJECU OD SISANJA RADI SVOJE UDOBNOSTI!
Pomalo jezivo? Meni da… A majka koja ne može koristiti bočicu je non-stop vezana uz dijete. Gdje je onda tu otac, pitate se možda, kao što se pita i Badinter? Što beba treba od oca?
“Beba ne sanja o tome da ima dvije majke, ona se treba sklupčati u majčinu naručju i osjećati kako ih otac oboje okružuje svojom zaštitničkom prisutnošću. Treba prestati po svaku cijenu očeve pretvarati u očeve u ulozi majke. Ova sadašnja tendencija potpuno je smiješna i uvredljiva. Uloga oca jest da štiti majku, da je uvažava kao majku i kao ženu. Svatko treba imati svoje mjesto. Za dijete, najbolji otac je onaj koji voli i štiti – mamu!”
 Što to znači? Znači da beba ponovno postaje isključivo majčina briga, a da je otac slobodan da mirne i čiste savjesti ide za svojim poslom. Da angažira svoje roditelje za svu pomoć koja je njemu prenaporna. Da preseli jastuk i pokrivač u drugu sobu…
Kako ovo utječe na želju žena za rađanjem? Badinter kaže:
“U zemljama najteže pogođenima padom rađanja i odbijanjem djece, primjećuje se podudaranje dvaju faktora koji snažno koče želju za majčinstvom. Prvi, možda najvažniji, jest društveno nametanje ideala dobre majke. Drugi – koji proizlazi iz prvog – jest nedostatak obiteljske politike koja bi odlučno stala na stranu žena.”
Što to točno znači? To znači osigurati društvenu infrastrukturu koja bi dužnosti roditeljstva skinula isključivo s majčinih leđa; vrtići i drugi načini zbrinjavanja djece dok majka radi, skraćeno radno vrijeme ili rad na pola radnog vremena, novčani dodaci i druge vrste pomoći obiteljima s malom djecom. Ono što je interesantno, iako pomalo obeshrabrujuće, jest da bilo kakva obiteljska politika u socijalno razvijenijim zemljama Europe ne uspijeva natjerati očeve da ostanu doma (npr. “porodiljni dopusti” prilikom kojih se očevima primanja uopće ne smanjuju) ili da preuzmu dio brige za dijete i kućanstvo. Ženama se, čini se, ovako mala potpora u roditeljstvu i tolike odgovornosti (i odricanja) koja za sobom povlači roditeljstvo uopće ne sviđaju. Rezultat? Stope nataliteta su i dalje zabrinjavajuće.
Svugdje, čini se, osim u Francuskoj; Badinter objašnjava da je to stoga što u Francuskoj “majka” ne guta cijeli ženin identitet i stoga što i država prihvaća svoj dio odgovornosti za podizanje djeteta. Majke nisu “idealne”, ali su ipak majke. One se još uvijek odupiru idealu majčinstva koji im se nameće te si uzimaju prostora i za druge načine samoostvarivanja, čak i ako to znači da u očima svijeta nisu “idealne” majke.
Što je s drugim mladim ženama?
“… izgleda da se mlade žene bune i pružaju otpor uglavnom samo u svojim glavama. Do kada?”
Vrlo provokativna i pametna knjiga. Jedna od najkraćih koje sam pročitala ove godine, ali definitivno jedna koja me najjače prodrmala. Mnoge od pritisaka o kojima govori Badinter sam osjetila i još osjećam na vlastitoj koži, i vjerojatno ću ih nastaviti osjećati do daljnjeg. Znam koliko puta sam i sama pokušala pokrenuti razgovore o majčinstvu; kako to doista izgleda, kako se pripremiti za to, što me sve čeka, kako on zamišlja roditeljstvo, kako on zamišlja svoje uloge i doprinose… Ne mogu reći da su mi se svidjeli odgovori, ako sam ih uopće i dobila.
“To ti dođe prirodno.”
“Previše analiziraš. Ne smiješ u to ići racionalno, nema to smisla. Kad bi svi tako razmišljali, nitko nikada ne bi rodio.” (To me je trebalo ohrabriti?)
“Kako misliš kako ću ja pridonositi? Pa, gledat ću da ti zaradim novac…”
“Mogu ti ga tu i tamo pričuvati…” (Pričuvati SVOJE dijete?)
Zastrašujuće je to što je ovo samo jedan od pritisaka na žene danas, samo jedan od ideala na koji se žene (ako su dobre, pametne, odgovorne, osviještene, etc.) moraju ugledati.
Treba nam više ovakvih knjiga. Treba nam više ovakvih razgovora. Iako, bojim se, takve knjige i takvi razgovori uopće ne dopiru do muškaraca.
Nedavno sam čitanje ove knjige usporedila sa cijepljenjem; nije baš najugodniji doživljaj, ali je korisno. 🙂
Toplo preporučam knjigu! Poklonite je sebi, darujte je sestrama, prijateljicama, rođakinjama, kolegicama. Ima mnogo toga o čemu trebamo pričati…
Hvala na pažnji i strpljenju!
XOXO
Iva