Ima dana kada nisam raspoložena sama smišljati kratak sadržaj za knjigu – netko ga je negdje već napisao i to jako dobro – pa ga samo maznem. Naravno, uz link na originalni izvor.
No, ponekad sam raspoložena pročitati gomile drugih recenzija, članaka, intervjua i od toga pokušati složiti što informativniji komad teksta koji bi opisao knjigu koju sam držala u rukama. To sam napravila za “Kradljivicu knjiga” i zaključila da je teško – točnije, nemoguće – adekvatno opisati sadržaj knjige, a da to bude i točno i obuhvatno i baš onako kako knjiga to zaslužuje.
Uostalom, nesvakidašnja pripovjedačica (ili pripovjedač, kako vam je draže) najbolje rezimira kada kaže:

 

“To je zapravo samo priča o, između ostaloga: jednoj djevojčici, nekoliko riječi, harmonikašu, nekoliko fanatičnih Nijemaca, židovskom šakaču i poprilično mnogo krađe…”

“Kradljvica knjiga” je jedan od naslova koji je, od trena kada je izdan (2005.) i/ili preveden (kod nas 2008.), svatko tko se smatra ozbiljnim čitateljem vjerojatno pročitao. Ja nisam. Ja sam knjigu pročitala tek prije dva tjedna.

 

Sa čitanjem “Kradljivice knjiga” poprilično kasnim i, kako nemam inteligentno i uvjerljivo opravdanje, branit ću se šutnjom. Isto tako kasnim i sa gledanjem filma, ali za to imam poluinteligentno opravdanje – čekala sam da prvo pročitam knjigu. Dok sam ja pročitala knjigu, film je u kinima premješten na onaj raspored projekcija koji znači otprilike “ovaj film možete gledati možda još samo ovaj tjedan, a onda pa-pa”; jednom dnevno i to u kasnim popodnevnim ili ranim večernjim satima. Kako bilo, ja se ne dam obeshrabriti i ovaj petak smo ja i moja Kija (odnedavna suradnica na ovom mom malom blogu) u redu A, na sjedalima X i Y, koja sam rezervirala iako, u trenu pregledavanja rasporeda sjedenja u dvorani, ni jedno drugo sjedalo nije bilo rezervirano. Baš me zanima kako će me gledati teta na blagajni kad dođem podignuti rezervirane za karte. U praznoj dvorani. I to još na Valentinovo. U društvu prijateljice. Kija, jesi sigurna da želiš ići sa mnom? 😀
OK, sad ozbiljno…
—o—

Godina je 1939. u nacističkoj Njemačkoj. Oči cijelog svijeta uperene su u tu zemlju i Führerove odluke. Stotine tisuća ljudi diljem svijeta suspreže dah. Smrt nikada nije tako pune ruke posla, ali čini se da će tek trebati i zavrnuti rukave.

Liesel Meminger je posvojče koje sa posvojiteljima živi u predgrađu Münchena. Obitelj jedva spaja kraj s krajem i Liesel ne posjeduje baš previše toga. No, Liesel otkriva ljubav prema nečemu čemu se ne može oduprijeti – riječima i knjigama. Ta ljubav će je učiniti kradljivicom, ali je isto tako dovesti u kontakt sa različitim ljudima, povezati njihove sudbine na nepredviđene načine i, na kraju, spasiti joj život.

Uz pomoć svog strpljivog i dobrog očuha (i ne tako strpljive pomajke, koja ipak ima jednako veliko srce koje se skriva ispod otrovnog jezika i arsenala drevenih kuhača) Liesel uči čitati – najprije iz knjige koju je našla kada su na groblju ispraćali njenog malog, iznenada preminulog brata – “Grobarov priručnik”. Knjige koje Liesel “nalazi” i “posuđuje” dijeli sa susjedima; nekima ih posuđuje, a nekima sama čita, kada su previše ustrašeni bombardiranjem ili previše paralizirani tugom da bi sami čitali. A neke dijeli i sa mladim Židovom koji se skriva u njenom podrumu.

“Kradljivica knjiga” je posebna knjiga iz niza razloga. Da, priča je to o Holokaustu, ali nikada ovako ispričana, nikada iz ovako neobičnih, netipičnih perspektiva – iz perspektive Smrti te iz perspektive djeteta, i to njemačkog djeteta.
Kroz cijelu knjigu, Smrt vam šapće u uho – o stvarima koje će se dogoditi, koje su se dogodile, koje su poznate samo njoj, a tiču se svih onih koje ona promatra, itd.
Smrt kao narator, kao netko tko bespomoćno gleda što si mi ljudi međusobno činimo, čini se kao idealan pripovjedač. Kroz njene oči vidimo širu sliku, geografski i povijesno, ali vidimo i pojedine sudbine običnih ljudi koji žive u prašnjavim uličicama kao što je ulica Himmel. I Smrt sama traži nešto lijepo u krvavom hororu koji gleda, traži drugu boju osim krvavo crvene, sprženo crne i zadimljeno sive. I nalazi Liesel.
Liesel je Njemica. A biti Nijemac za vrijeme Drugog svjetskog rata garantiralo ti je sigurnost, čak i povlašten položaj, zar ne? Ne. I upravo tu je ljepota i veličina Zusakove knjige – ispričati da nisu svi Nijemci prihvaćali Hitlerovu viziju, da nisu svi to mirno i tiho podnosili, da nisu svi Nijemci ostali zaštićeni od gubitaka, patnje i straha. Holokaust je rastrgao samo onu skupinu ljudi prema kojoj je bio aktivno usmjeren, nego je neselektivno i divljački poharao živote svih onih koji ga nisu vidjeli kao ispravan čin.
Radnja knjige se odvija sporo; čitatelj ima dovoljno vremena da zastane i upije svaku scenu i sva njena značenja i implikacije.
Knjiga je zbirka snažnih, emotivnih slika, koje djeluju na čitatelja isto onako kako su zvijezde djelovale na mladog Židova koji ih se usudio pogledati nakon mjeseci boravka u podrumu.

Odgovorila je Rosa. Čučnula je i pogledala ga. “O čemu ti to govoriš? Max?”
“Ja..” Mučio se da odgovori. “Kad je sve bilo tiho, otišao sam gore u hodnik, a zavjesa u dnevnoj sobi bila je samo malčice otvorena… vidio sam van. Gledao sam, samo nekoliko sekunda.”
Dvadeset i dva mjeseca nije vidio vanjski svijet.
Nije bilo bijesa ni prigovora.
Tata progovori.
“Kako je izgledalo?”
Max podiže glavu, s velikom tugom i čuđenjem. “Vani su bile zvijezde”, reče.
“Ispržile su mi oči.”

Neke stvari se ne vide u dokumentarcima; pogotovo načini na koji su Nijemci pokazivali sitnim i velikim (iako možda tajnim) gestama otpor prema Hitlerovoj politici i viziji pomažući Židovima – ljudima koje su oni u ulici znali po imenima, a sada je netko tražio da ih se vidi samo kao jedno lice, neprijateljsko, životinjsko lice, označeno za klanje Davidovom zvijezdom.
Dodatni, ne i posljednji, razlog zbog kojeg mi je ova knjiga posebna jest što pokazuje toliko puno divnih likova. Liesel je možda istaknut lik, ali nije prevladavajući lik; njena patnja nije gurnuta u prvi plan; njena hrabrost jest, njeno usuđivanje da izravno gleda u ljude i svijet oko sebe i vidi stvari onakvima kakve jesu. Zato vidimo koliko su posebni njeni posvojitelji, susjedi, prijatelji.
Hans Hubermann će mi uvijek ostati u srcu; upravo zbog toga što je za Liesel bio poseban, mogao je postati poseban i nama čitateljima. Ona je u naše ime svjedočila svim njegovim sitnim, ali značajnim herojstvima. Upravo je taj lik nadahnut, kaže Markus Zusak u jednom od svojih intervjua, njegovim djedovima s mamine i tatine strane. Njegov djed s mamine strane je bio mamin očuh; Markusova mama je po tome bila jako slična maloj Liesel.
Markusovi roditelji su 1950. godine emigrirali u Australiju. Njegov otac je Austrijanac, a mama Njemica. Oboje su bili živi za vrijeme ratnih strahota u Njemačkoj i okolnim zemljama; majka je imala samo šest godina kada je svjedočila kako židove kao stoku tjeraju niz ulice prema koncentracijskim kampovima. Markus je na neki način pisao o onome što je znao, o onome što je slušao u svom obiteljskom domu, kada su se roditelji prisjećali svoje priče o ratu koji su iskusili iz prve ruke u svojim rodnim gradovima, Münchenu i Beču.
Vjerojatno je teško pisati o Holokaustu, a da ratne strahote ne preplave i ne preuzmu kormilo nad pričom. Markus Zusak je uspio istovremeno dati važnost i oslikati horore Holokausta, i prikazati tragediju na razini pojedinaca – djeteta i odraslog čovjeka, Nijemca i Židova. Istovremeno uz strahotu umiranja i ubijanja, prikazao je ljepotu i herojstvo preživljavanja, izdržavanja i nalaženja sitnica koje se iz ruševina života mogu spasiti – prijateljstva, sjećanja, dostojanstvo, knjiga i pokoji život.
Zato pljesak i naklon Markusu!
I jedno veliko: “Hvala.”
A sad…
Može, Rudy… :-*
Hvala na pažnji!
Iva