Iskreno, kada sam u knjižari vidjela ovu knjigu nisam znala što znači riječ „pilgrimage“ (nemojte dizati obrve na ovo moje priznanje, sigurno ima još N riječi na engleskom koje ne znam, no za neznanje uvijek postoji lijek), no na poleđini knjige je pisalo „One of the best books you’ll read this year“ (Daily Mail) i „Impossible to put down“ (The Times), pa sam pomislila – ok, idemo vidjeti što je tako sjajno u ovoj knjizi. I nisam se prevarila. ☺ Ovo je jedna od onih knjiga koje možete čitati u prijevoznom sredstvu, prije spavanja, na plaži, nebitno. Ovo je jedna od onih knjiga koje ne opterećuju!

Harold Fry, umirovljenik, živi sa suprugom, Maureen, u Kingsbridgeu. Sredinom travnja, jednog utorka, dobija pismo od svoje bivše radne kolegice, Queenie Hennessy, koja ga obavještava kako je teško bolesna i smještena u St.Bernardine hospiciju. Harold joj kratko odgovara i odluči izaći i poslati pismo, no nakon prvog sandučića, produžava do drugog, pa do pošte, pa do sljedećeg sandučića i tu počinje njegovo putovanje, tj. hodočašće.
Usput  razmišlja o svom životu i svojoj ulozi u životu obitelji, sjeća se djetinjstva i trenutaka koji su mu obilježili brak. Harold je radio na istom radnom mjestu 45 godina i nikada nije tražio povišicu, napredovanje ili bilo kakav oblik pažnje. On odluči hodati s jedne strane države na drugu, sve do Berwicka, a Queenie za to vrijeme mora živjeti. Kreće na put bez odgovarajućih cipela, kompasa, karte, mobitela i rezervne odjeće. Pomalo ludo i nepromišljeno, zar ne? Na kraju krajeva, hodati preko cijele države? U današnje vrijeme, kada možemo birati kojim prijevoznim sredstvom ćemo doći od točke A do točke B?! No, možda se tu krije nešto dublje, možda se Harold osjeća dužnim žrtvovati sve kako bi Queenie živjela zbog njegove vjere? Neću vam sve otkriti, ne brinite! ☺
Na svom putovanju upoznaje različite ljude, kojima ispriča zašto se odlučio na svoje hodočašće, a oni mu pomognu kako mogu: sendvičem, pićem, nude mu besplatan smještaj, novac i sl.
Harold nije imao lijepo djetinjstvo. Majka je napustila njega i oca i više se nikad nije ni javila. Otac je liječio tugu u zagrljaju drugih žena koje je Harold zvao „tetama“, te ga je u 16-oj godini istjerao iz kuće. Harold nije završio fakultet, a Maureen je bila prva i jedina žena s kojom je ikada bio.
Nakon nešto više od mjesec dana svog hodočašća, Harold ispriča svoju priču čovjeku koji ga uslika, a za kojeg se ispostavi da je novinar, te cijela država sazna za Harolda i Queenie. Naslov knjige je zapravo naslov u novinama. Za vrijeme njegovog hodočašća jedine osobe s kojima Maureen komunicira je susjed Rex i sin David, koji je na fakultetu i s kojim se čuje telefonom. Maureen provodi dane u kući i vrtu, te i ona razmišlja o životu, sjeća se prošlosti i plače radi nekih izgubljenih trenutaka. Haroldu se vremenom pridružuje sve više i više ljudi i svi oni vjeruju kako svojim hodočašćenjem pomažu Queenie da živi. Spavaju vani i sporo napreduju, što zbog velike grupe ljude, ozljeda, bolesti i sl. Maureen ga odluči posjetiti na tom hodočašću i probati nagovoriti da se vrati kući.
87-i dan hodočašća, Harold stiže pred hospicij St. Bernardine, nakon prijeđenih 627 milja (nešto više od 1.000km!). Stiže u odjeći u kojoj je krenuo od kuće, u mokasinama koje su mu zadale brojne bolne žuljeve, no kojih se nije odrekao cijelo hodočašće, bez novčanika, neokupan, neobrijan…
Tada, već pri kraju knjige, čitatelj saznaje kako je David, Haroldov i Maureenin sin, mrtav! I to već godinama! Počinio je samoubojstvo i Harold ga je pronašao, te je nakon toga njegov brak s Maureen počeo patiti. David je bio sin jedinac i Maureen ga nikada nije preboljela. Ona razumije da njega više nema, ali ponekad glumi na telefon kako s njime razgovara jer joj je tako lakše i jer se previše udaljila od Harolda.
Harold dolazi do Queenie koja ne govori, ne reagira, no živa je i preživi samo toliko da „isprati“ Harolda. Maureen dolazi po Harolda, koji je utučen, sjedi na klupi i gleda u prazno.
Maureen je ta, koja je, kao i Harold, prošla svoje životno putovanje i odlučila ostati uz supruga i oprostiti mu sve pogreške kroz život.
 „You got up, and you did something. And if trying to find a way when you don’t even know you can get there isn’t a small miracle, then I don’t know what is.“
Ova knjiga nema klasičan happy end i nije predvidljiva. Haroldovo hodočašće možemo vrlo lako shvatiti kao iskupljenje za sve grijehe, propuštene prilike i pogrešno donešene odluke. Na kraju cijele priče, bitno je naučiti oprostiti, ispričati se, priznati pogrešku i odati nekome zahvalnost. Samim time, svoj život ćemo učiniti ljepšim i smirenijim. A možda knjiga neće tako djelovati na vas. Možda ćete pomisliti – ok, ako je on mogao hodati 87 dana, onda mogu i ja izaći jednu stanicu ranije pa pješačiti do kuće. I tada je knjiga ispunila svoju zadaću. ☺
Do sljedećeg čitanja,