Bok, svima! Najprije malo (uzbudljivih) vijesti! ☺ Napokon sam položila ispite na fakultetu i postala prvostupnica pedagogije, položila vozački ispit, zaručila se i čitam kao nikada. ☺ Ove godine planiram polagati i B-1 ispit njemačkog jezika, pa tko zna, možda vam donesem recenziju neke knjige na njemačkom. ☺

Pa krenimo na novu recenziju jedne ugodne, no ipak tragične (ide li to zajedno?!), ljubavne, životne priče koja je ispričana kroz četrdeset prekrasnih poglavlja. Takve volimo, zar ne? ☺

Annika i Mackenzie (Mac) Laclan su bračni par koji sa desetogodišnjom kćerkom Isabel žive u Thirroulu, Australiji. Mac radi na željeznici, a Annika je domaćica koja se izvrsno brine o njihovom domu. Thirroul je prekrasno mjesto na obali, svaki dan možete uživati u glasanju galebova, prekrasnim mirisima i pogledu na ocean. No, kako u životu, tako i ovdje nije sve kao u snu. Anniki na vrata dolaze ljudi sa željeznice kako bi je obavijestili da je Mac doživio nesreću i poginuo na mjestu.
Knjiga je od tog dijela pa do kraja knjige prožeta njenim uspomenama na voljenog supruga, kako bi ga čitatelj bolje upoznao i razumio Anniku kako se osjeća nakon njegove smrti. Sve od njihovog upoznavanja pa do braka i zajedničkog života je bilo lijepo, romantično i smireno, baš onako kako veza i brak trebaju izgledati. ☺
Ova knjiga se voli i zbog emocija i zbog prekrasnih opisa pejsaža:

„The ocean is bright and sharp and the sky above echoes the water’s deep naby in its own thick colour. There is light in the leaves of the trees, blasting them into different greens, shiny and almost metallic, that might belong properly to jewels.“

Annika pored željezničke novčane naknade za smrt supruga dobija posao u željezničkoj knjižnici. (Sve moje glavne junakinje završe ili u knjižnici ili u knjižari, bojim se da mi svemir možda želi nešto poručiti. ☺). U istom gradiću živi Roy McKinnon, pjesnik bez inspiracije koji često zalazi u knjižnicu, te s vremenom shvati kako ima osjećaje prema Anniki, toliko duboke da joj razmišlja napisati pjesmu ili čak knjigu pjesama.
Roy odluči pretipkati ljubavne pjesme velikih pjesnika na skupi papir, a za Anniku napiše pjesmu, no bez svog potpisa! Sve pjesme uveže, ušulja se u Anninu kuću i ostavlja uvezeni transkript pjesama. (Zar to nije malo glupasto?! I spooky?). Pjesma napisana za nju se zove „Lost World“ i donosim vam samo prvu i zadnju strofu. ☺
Annika pronalazi transkript pjesama i vjeruje kako joj je to Mac pripremio za rođendan, prije smrti, premda za života nije pisao pjesme. Pogotovo joj je intrigantna pjesma Lost World, a Annika ju čita svaki dan i nauči je napamet.

 

Roy šalje pjesmu namijenjenu Anniki u časopis u kojem mu već duže vrijeme nisu ništa objavili i Lost World odluče objaviti, a Roy odluči skončati svoj život u oceanu. Tek nakon njegove smrti, Annika saznaje istinu o pjesmi koju je Roy napisao za nju. Da je bar prije saznala, vjerojatno bi sve bilo drugačije.

 

Emotivna knjiga nakon koje ostaje pomalo gorak okus jer se puno stvari nije poklopilo, a možda je trebalo. No, takav je život, nikada savršen i rijetko kada smo na pravom mjestu u pravo vrijeme. Mac je divno opisan, kao zgodan, inteligentan i osjećajan muškarac, a Annika je žena s kojom bih vrlo rado ćakulala u knjižnici o knjigama i o životu ispijajući kavu gledajući u ocean. Ona sa kćerkom, nakon Macove smrti vodi miran život, bez tenzija i svađa, nekako se život nakon Maca jednostavno nastavi. Bez obzira na sve, život se nastavi, zar ne?

Do sljedećeg čitanja,